emocija

utorak, 04.11.2014.

Spuštenog pogleda

Ovaj dan, baš kao i jučerašnji, ne mogu i ne smiju biti drugačiji, sve dok me ima. Pitam se kako bih ti mogla dolaziti samo tih dana, kako bih mogla misliti na tebe dva dana? U mislima si mi neprestano, dok hodam, dok se kupam, dok ispirem suđe pod vodom .. svaki trenutak je nečime povezan s tobom i svaki muklo boli. U meni si i oko mene.

Jučer nosim ruže, a mozak mi bruji dodatnim glasovima i projekcijama. Četiri svjećice, za dedu, baku, mamu i tatu i dok gledam u plamičke zajedno s njima roštiljam i smijem se u Dubravi. Dvije za Savetu i Matiju, dok pjevamo slavonske pjesme, za Mirjanu dok mi sa sjajem u očima priča o Vodicama, za druge … Mislim na Slavicu i Ivu kako ispijamo kavu na litre gore, na Krimeji. Toliko je mrtvih u mojem životu……

Uokolo glasan žagor ljudi, a u zraku oštar miris krizantema dok Stari i ja hodamo prema izlazu. Onda spazimo Jasmininog tatu. Spuštenog pogleda nosi kantu s vodom za cvijeće. Konačno primjećujem razliku između nas i ostalih. Tvoj tata i ja, Bobina mama, Ivanova, Danijelina …. ne dižemo pogled, ne pričamo. Da nam se pogledi susretnu, prepoznali bismo u njihovim sami sebe, u očima jednako praznim i mutnim, u zgrbljenim leđima, u plitkome dahu. Ne gledamo jedni druge no znamo da smo ovdje svake subote, onda kad je dan običan ili pljušti kiša, kad nenadano zapadne snijeg, kad prži sunce ili se probijamo kroz maglu.

I ova dva dana prolazimo šuteći i oborenog pogleda, ne radi sličnosti već razlike.

Umag, 2. studenoga 2014.




- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.07.2014.

Za mene si ....

Danas ti je 32. rođendan i ne, neću napisati da bi ti bio jer on to jest. Za mene postojiš i dalje, za mene si opipljiva i stvarna, za mene imaš svoje lice, svoje tijelo, govor i misli. Ne mogu i neću zamišljati tvoj sadašnji oblik i jer mi je Netko i Nešto uskratio tvoju budućnost ja ti u mislima svake godine dodajem nešto novo i nešto drugačije. I prepoznajem te takvu jer te takovom stvaram……


- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.07.2014.

Danas je tada

TOGA dana bilo je vruće, nesnosno
TOGA dana je jedan čovjek iz okolice Duina rekao policiji da mu se čini da je čuo neki udarac, ali nije više siguran je li ga uopće čuo
TOGA dana su vozila prolazila istom cestom, a da nitko od vozača ili osoba u automobilima nije primijetio otvor na ogradi uz cestu
TOGA dana, pred večer, vozač jednog teretnog vozila zamijetio je krajičkom oka bljesak metala dalje od ceste, u šipražju
TOGA dana te netko drugi, a ne ja, ja ili tata, ili oboje, primio za ruke, opipao ti bilo, stavio te u kola hitne pomoći
TOGA dana je tvoj telefon šutio, a telefonska je sekretarica mantrala o tome kako je korisnik nedostupan
TOGA dana, na večer, netko je nekome ovdje dojavio, da se desila teška nesreća
TOGA dana je tvoj život prekinut, a naši uništeni




Danas smo tvoj Stari ja dan proveli u Bermu, u crkvici Sv. Marije na Škrilinah
Danas sam, nakon dugo vremena jednoj osobi rekla da sam te izgubila

- 21:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 24.01.2014.

Pssssssst!!!!!!

Šutimo moj blog i ja. Već dugo. Krenem pisati, pobrišem sve napisano, dan ili dva iza toga opet mi se nakupi tereta kojeg bih rado skinula na par minuta, tek da se odmorim i skupim snage za dalje i opet potonem u šutnju. Prst na usnama ….pssssst….

Muči me, kako su podnosili šutnju oni koji su se zavjetovali, oni koji su ostali ili postali nijemima, oni koje je muka natjerala da zašute? Ausonijeva misao kaže: ”Tko ne zna šutjeti, neće znati ni govoriti“ pa iako sam saznala kada treba šutjeti bojim se da ću u toj šutnji izgubiti dar govora. Istina, u vremenu prije strašnoga kraha, više sam govorila no šutjela. Možda nisam dosegla potrebnu razinu iskustva da bih znala kada, kako i zašto šutjeti ili sam pak živjela kusajući samo sreću pa nije bilo razloga za šutnju. Ili sada za, muk. Nije isto zašutjeti i umuknuti. Zašutjeti se može djelomično, privremeno, umuknuti znači prestati govoriti i izražavati misli trajno, zauvijek. Prst na umu….. psssst…

Preko dana uspijevam u šutnji, ali noću volja ne djeluje. Kako sam uspjela nekako prebroditi (malo silom, malo milom) probleme sa nesanicom ne želim razmišljati apsolutno o ničemu prije spavanja. Umorim se čitanjem i često se probudim u neko doba noći s upaljenim svjetlom i knjigom u zaspalim rukama. Tvoj Stari spava, ne smeta ga svjetlo jer je navikao na moja kasna čitanja. Ugasim svjetlo i zaspim u trenu, sretna što sam prevarila aveti i okrenula im leđa. No ne uspijeva uvijek….. Neku me večer prevario san, ugasila sam svjetlo, zarila lice u jastuk ali evo ih, bez kucanja i najave. Stižu mi utvare i varaju me na najgori mogući način, koristeći varljivo stanje između sna i jave. Posjednu me u auto i na magistralu prema Dalmaciji. Kažem Starom koji vozi, neka ne žuri, neka vozi polaganije…. Cijelo se vrijeme puta smješka, a onda mi obuzetoj znatiželjom, pred Starigradom kaže da ima iznenađenje za mene, prekrasno iznenađenje. U Zadru. Kakvo iznenađenje, čudim se i zašto u Zadru, što bi bilo u Zadru, zaboga? On se samo smješka, opravdava se nekakvim dogovorom i tek na ulazu u Zadar kaže mi da se s tobom dogovorio da me iznenadite. „S Unom si se dogovorio? O čemu pričaš, Z.? Une … nema“. „Ima“, kaže mi, „cijelo je vrijeme ima, htjela se potpuno osamostaliti, odvojiti od svih nas, htjela je sama započeti posve novi život“. „A ti si cijelo vrijeme znao? Mene ste varali? Zašto mene?“ Tu aveti ustuknu i ostave me samu neka se pečem, kuham i pržim kako god znam. Jesam li te gušila svojom ljubavi i brigom, zlato moje? Jesam li ti bila naporna, zahtjevna, dosadna, teška? Nema dakako odgovora, čak niti izmišljenih, samoopravdavajućih, potrebnih, iscjeljiteljskih…. Samo da zaspim, samo da ne mislim, samo da bude jutro, a tada ću Starom ispričati ovu stvarnost-tlapnju i pitati ga ima li šanse da je to istina. Kako god bila nemoguća i teška ponadah se takvoj istini. Ujutro sam sva smušena sve prešutjela. Potrpala sve u sanduk u sebi. Star sedamgodinašestmjeseciidvadesetičetiridana.

Zamijetivši mi podočnjake i usporenost pita me jesam li slabo spavala, a ja lažem da sam spavala kao top. Ljuti me što nisam više ostala u tom stanju, možda bih te vidjela čak i pod uvjetom da mi saspeš u lice da su moje bojazni bile opravdane? Da ga ipak pitam? Prst na umu, prst na usnama … pssst…. Muk, težak, zakovan u sanduk, teži od svake misli i riječi.

Kažu još i da čovjek sa srcem punim šutnje i čovjek sa srcem punim tišine, ne mogu biti isti. Ja sam onaj sa tišinom.









- 18:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.07.2013.

Danas ti je 31

ili zauvijek 23?

Težak je dan, od jutra vrućina i sparina baš kao i prije 31 godinu, na današnji dan i u ovaj sat u koparskoj bolnici pripremala sam se za tvoj dolazak, a kad smo se konačno upoznale zaljubila sam se ...... i više nisam mogla zamisliti svoj život bez tebe.....

Jutros ti nosimo ruže, tvoj Stari i ja, od vrućine jedva dišemo pa i ne govorimo. Ili smo mučaljivi od teškog tereta, prevare života, tugovanja, suza, besmislenosti, jada, mora, nesanica, psihičkog propadanja, ogorčenosti..... svega.....

Mislila sam tih 15 minuta samo na jedno: Nije pravedno, nije u redu, nije prirodno, užasno je, očajno je, ne mogu više, ne mogu više ....

Tvoga tate ruka na mom ramenu, stisak, poručuje mi bez glasa "Drži se", a ja se nemam čega držati.....







- 17:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2013.

Bez tebe Una

sedam dugih, sedam praznih, sedam besmislenih, sedam preteških godina.
Riječima Josipa Mlakića u "Tragom zmijske košuljice" :

Sjećanje na tebe je točka u kojoj sve prestaje, iza koje ne ostaje ništa, jedino grč u tijelu i ogromna bolna praznina koju više ništa ne može ispuniti.

nema se što dodati. Tako jest.




Last memories

07/01/2013
dragan-jovic's dad
Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek.
to: Una Varelija









- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.05.2013.

Vedrana Rudan - post "daj bubreg"


RODITELJI moje generacije nisu svoju deriščad doživljavali poput božanstava koja im svojom dernjavom ukazuju milost. Ne sjećam se da smo mi mlade mame, nisu ni tate , satima analizirali svaki pokret, čin ili osmijeh naše djece. Danas mlade majke I očevi vise na internetu i pokušavaju otkriti kako djecu najbezbolnije uvesti u svijet odraslih.

Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.

Instrukcije nisu skupe ako vašem najdražem kućnom debilu pomognu da neradom dođe do petice. Ima li smisla noći o ponoći pustiti svoje dijete bez auta u život? Mogu li današnja fina djeca uopće funkcionirati bez četiri kotača? Što ako beba uđe u auto nekog drogiranog kretena pa je ovaj ubije? Nije li bolje Junaku Našeg Života dati jak auto, neka preživi ako naleti na nešto mekano i toplo što se u krivo vrijeme našlo na trotoaru?

Ako to nešto nakon sraza sa automobilom našeg osamnaestogodišnjeg ljubimca pogine, ili ostane bogalj… Što učiniti ako si mama i ako si tata? Najprije treba izjaviti za novine da je tvome djetetu jako teško. Jest da je pokosilo tri nevine djevojčice vozeći poput luđaka automobil koji nije smio voziti… Jedna curica je mrtva, druge dvije se bore za život ali ni mom malom nije lako. Stalno misli na njih.

Novinari suosjećaju sa jadnim roditeljima jadnog dječaka. Za to su plaćeni. Za suosjećanje sa ubojicom plaćeni su i suci. I sudski vještaci. I psiholozi. I psihijatri. Nema u Hrvatskoj stručnjaka koji neće potpisati kako ubojice koje ubijaju na cesti nisu ubojice, to su samo ljudi koji “izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu”.

Živimo u humanoj zemlji. Zato posebno brinemo o mladim ljudima koji “izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu” zato jer je pred njima život. Tko jebe žrtve. Pred njima je ionako samo grob. Baš smo milosti puni, mi promatrači sa strane.

Milosti su puni i roditelji žrtava. Poluživi, možda živi, dozvoljavaju da se iz njihovog mrtvog djeteta izvuku organi koji će pomoći nekom siročetu da poživi ako na njega automobilom ne naleti tatin i mamin sin. Nemoć nas običnih građana ove gadne zemljice vrišti do neba. Kako možemo, mi kojih nema, pomoći svom srcu da ne pukne kad ugledamo svoje mrtvo dijete na asvaltu?

U novinama gledamo bahatu njušku njegova ubojice. Čitamo odvratne izjave roditelja koji su sve svoje snage uložili da bi svoje dijete pretvorili u bešćutnu životinju. Na sudu slušamo zašto će ga osloboditi bezdušni sudac ili bezdušna sutkinja.

A kad to nešto izađe na slobodu spremno da opet krene u krvavi pohod sve će mu biti oprošteno unaprijed.

Roditelje pobijene djece čije su krvave školske torbe ostale na krvavom asvaltu pamtit ćemo kao dobročinitelje i heroje. U najtežim trenucima u životu smogli su snage i podijelili potrebitima srca, bubrege i oči svoje djece.

Da li bismo živjeli u boljoj zemlji kad bi mame i tate drumskih razbojnika znale da će nakon krvavog uleta njihovog nakota njegovo srce, oči, uši, nos, pluća, bubrezi biti donirani prvom psu lutalici koji se doklati do grma pokraj krvave ceste? Može mu oglodati glavu. Metak neka ispljune.

Linč? Linč!



Sa bloga VR

Bravo na postu Vedrana
PS - prvo sam namjeravala ostaviti svoj komentar na blogu V. Rudan, a onda, pročitavši ostale komenatre, odustala. Meni ne trebaju komentari komenatara jer sam od onih koja je ostavši bez djeteta, saznala SVE. Dijete mi nije pokosilo neodgovorno čudovište sa ceste ali jest onaj tko ju je natjerao da jedva probuđena, sjedne u auto koji nije imala pravo voziti te po cijenu svoga posla obavi tuđi. Njena je jedina greška bila ta što je bila odgovorna i vrijedna na poslu.
Za žrtve nitko ne pita, a jer ih više nema kao da nisu ni bili. Za roditelje poginule djece također nitko ne pita, uopćeno je u glavama ostalih da je ljudski mimoići se s njima bez riječi.
Čovječe, u što li si se pretvorio?

- 15:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 27.04.2013.

Kakav je dan osvanuo?

Kad je minulo vrijeme strašnog fizičkog bola, a ostao samo onaj drugi kao vječni pratitelj, trebalo je svoj raspadnuti život vratiti u dotadašnje gabarite. Oni ostali isti, a ja više nisam bila. Ostala sam živjeti i trebalo se uklopiti u novi život. Mjesec ili dva je bilo dovoljno vrijeme da moja okolina zadovolji svoju znatiželju i većinom, kurtoaznu sućut. Za njih je vrijeme nastavilo put, za mene je tek otpočelo. Sve je boljelo, sve je izgubilo smisao i nit, a inercija činila svoje. Trebalo je noću spavati, a nije se moglo. Posezala sam za knjigama, filmovima, pregledavanjem interneta, uključivanjem u svakakve diskusije samo da bi vrijeme prolazilo i da bi bilo nekako. Danju je trebalo raditi i isto se nije moglo, pa sam dan razdvojila napola. Na poslu nisam dozvolila spominjanje tvog imena, a popodne sam doslovno umirala od bola. Da, bila sam (i jesam) ogorčena, na scenarij koji me dopao, na nepravdu jer ti nisi mogla dalje, na tuđu sreću i na tuđi život jer moj mi više nije nalikovao na samoga sebe. Da, ponekad sam nekome odbrusila oštrije no prije, da, prestala sam se osjećati ugodno u svome društvu, zanemarila tuđe rođendane (i svoj vlastiti), otuđila se. Da, prestala sam zapitkivati kako su djeca mojih prijateljica, da, odbijala sam pogledati fotografije koje su mi nudile, a na kojima bih letimice ugledala starija no sretna lica njihova podmlatka, da, sve se više osamljivala…. i tu sam gdje jesam. Jesam li izabrala? Nisam, jer nisam željela da se to dogodi i jer nisam takav mizantrop, jesam, jer sam takvom postala. Pa je li onda normalno da me čude reakcije uvrijeđenosti i čak, rekla bih, ljutnje mojih prijatelja, prijateljica, poznanika, znanaca, prijašnjih i sadašnjih, stvarnih i virtualnih. Ljute se na sve i svašta. Zamjeraju mi ako u nekoj situaciji postupim suprotno od onog što se očekuje od mene, zapravo, što oni očekuju od mene. Virtualna maškaranja, odlasci na izlete, kupovina ludog para cipela ili komada odjeće… sve to izazva podozriv pogled i čitam pitanje: Pa, kako može? Ako odbijem poziv na društvenu veselicu, opet čuđenje i pitanje: Prošlo je već toliko vremena, zašto se ne uključi… Otpadaju i ljušte se ti prijatelji kao ljuske luka i ne shvaćaju da mi vrijeme nije konstanta, i da ne znam kakav će mi dan osvanuti niti u što će se premetnuti. Ono što jučer nisam mogla, danas bih, ali nema više ponude. Ne mogu shvatiti da ne shvaćaju kako zapravo krpam svaki dan drugim bodom i da me jednostavno trebaju doživljavati i prihvaćati takvu kakva sam postala. U tome bi bilo suosjećanje i pomoć kao i prijateljstvo.


Dan po dan, noć po noć...kamo, gdje, zašto, dokle?




- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2013.

Kada te sjećanje moje dozove

Još je jedan blagdanski serijal iza mene, još je jedan godišnji ciklus ispred mene. Prazno i pusto iza i ispred. Veli mi tvoj Stari jučer uvečer, na staru godinu: „Da odemo do Trga, nastupa Karma, malo ćemo prošetati po zraku, pogledati vatromet….“, no nije ni pričekao odgovor, pročitao ga je u mom pogledu i rekao tiše: „Ne, ne bi išlo, sve bi podsjećalo na novogodišnje odlaske u Poreč“. Poreč, Pula, Rovinj, Venezia, Zagreb…. svejedno, kamo smo god odlazili, bila si prisutna, ili s nama ili u porukama koje bismo razmijenili čim bismo stupili u Novu. Nema veze Poreč s time ali imaš ti. Poreč je i dalje blizu no tebe nema. I vidim da nam je sve teže izgovoriti tvoje ime već te uplićemo u pojmove, slike, događaje. U svemu si prisutna kao što nikada nisi bila ranije, u svemu se nazireš, sve podsjeća na nešto i sve više podsjeća. Sjetih se riječi kineskog pisca Ma Jiana „Kada mi sjećanja dozovu njezin lik, val boli zapljusne mi srce kroz manju šuplju venu, a onda se lijeva klijetka skupi i bol se ispumpa u cijelo moje tijelo“. Upravo se tako dešava i s mojim tijelom i s mojom boli. Kao da se skuplja na određenom mjestu, kap po kap, komprimira, pa kad me pogledaš ili te osjetim uz sebe, ta se cisterna otvori i razlije na sve strane.









- 20:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2012.

Moja Una

Jutros smo tvoj Stari i ja požurili na groblje, odabrali trenutak baš kad su se oblaci prelili kao nebeske rijeke. Nije to zato da izbjegnemo gužvu nije ni zato da bi nam se preostali praznični dan isplatilo živjeti, već zato što ne trpim da itko drugi osim Starog stoji uz mene kad sam tamo. Ne trpim ničiju ruku na ramenu niti ičiji pogled suosjećanja. Ne trpim povremenosti i taj odabrani dan kad se sve svodi na trgovinu. Ne trpim rijeku ljudi koji šeću oko štandova s cvijećem birajući nešto što se isplati uzeti jer će dulje trajati na otvorenom, znalačko odmjeravanje visina cijena, niti svijeće u najlonskim vrećicama. Ne trpim uniformirane lončanice cvijeća na tvom kamenu, svijeće s baterijskim ulošcima koje bi trebale treptati barem pola godine, blato s nečijih cipela na stazici, ruku u žurbi koja ne bira mjesto gdje će spustiti cvijet. Ne trpim da mi itko vidi suze i pogrbljena ramena. Pitam se jesu li ti uopće uputili misao i jesu li imali toliko vremena da zastanu za trenutak i zamisle tvoj živi lik?

Odrasla sam u tih šest godina koliko te nema. Opametila se. Izbrisala iz uma pjesmuljke o zvjezdicama koje sjaje na nebu umjesto tebe i besmislene riječi koje se izgovaraju samo zato jer se misli da su prigodne. Briga me za nikad viđene anđele i putove nebeske. Shvatila sam da svatko brine svoje brige i da si važna samo nama. Svaki trenutak našeg postojanja mi živimo s tobom. Samo u nama si uobličena; postojiš, hodaš, misliš.




- 11:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 31.10.2012.

Steli - šest godina kasnije





- 18:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 28.07.2012.

Srećo

 


na današnji dan bi napunila 30 godina. Tek, zar ne? Koliko si i što li si zapravo proživjela? Gotovo ništa,  mali trenutak. Željela bih samu sebe uvjeriti da si živjela punijim životom od mene, ali ne bi mi bilo lakše, a nije ni istina. Koliko te još toga čekalo, kako bi se razvijao tvoj život …. ne znam, ne znam, ne znam ništa….


Već danima, zapravo cijeli srpanj mi je izuzetno teško. Plačljiva sam, dovoljno je da negdje vidim fotografiju nečijeg djeteta (mlađeg, odraslijeg…svejedno) počne me stezati u grlu, nikakvoj se pozitivi ne mogu nadati jer sve je već omeđeno tamnim, razmišljam dok stežem šake i mislim si da mi je svega – dosta. Umorna sam od natjeravanja između uspomena i stvarnosti, od zatvaranja očiju pred nečijom srećom, od propalih nadanja, dosta mi je…


Neki sam dan pročitala u jednoj knjizi (prepričano) da onaj tko ima razvijene snažne osjećaje ima  malo sreće u životu i nekako sam sigurna da sam u tom profilu.


 



 


 

- 16:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.07.2012.

Na dan kada su mi oduzeli i nadu

Sjela sam za stol kako bih na papir napisala tekst.. za godišnjicu.
Sjedim za stolom i pišem. I precrtavam. Pa pišem ponovno.
Ustala bih, ali spuštam glavu na stol.
Plačem još dugo….





In memoriam 1 7 12
hosting images




Sjecanje 1 7 12
upload photo



Sa Sandrinog bloga

- 13:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 31.01.2012.

Da sam samo bila sposobna

trebala sam ti to Pero izreći prošle subote (28.01.2012.) kad smo se našli na groblju?
Bilo je jako hladno toga jutra, a ja sam bez rukavica, smrznutih prstiju pokušavala očistiti ploču i slova na njoj. Z. je išao od špine do špine po vodu jer je ova do nas, smrzla. Došao si i šutke stajao i ne znam, čekao? Onda sam ipak nešto rekla da ne budemo u tišini, ti si prihvatio, Z. se vratio. Da razbijemo muk malo smo se „zakačili“, Z. i ja, a ti si se nasmijao i rekao da smo uvijek isti. Potom si dodao da ste ti i moja sestra bili za Novu godinu, normalno, u Zagrebu, da je bio poseban osjećaj dok ste jeli kestenje i pili kuhano vino na nekom trgu, u nekoj ulici…. Trebala sam reći, a nisam: „Reci mi Pero jesmo li mi jedini u Umagu koji nisu znali za vašu proslavu u Zagrebu? Zašto si to baš nama trebao priopćiti kad dobro znaš da smo prestali ići na doček ili slaviti Novu godinu jer nam se život - srondao? Što bi nam trebalo značiti i kakvu emociju pobuditi sjećanje na okus kuhanog vina i pečenih kestena? U Zagrebu? Osim jada možda! Osim komparacije onog prije i onog poslije? Kakav si komentar zapravo očekivao? Jesi li očekivao ikakav? Zar ne znaš da više ne možemo biti i nismo isti? Jesi li ikada zapravo p(r)omislio kako nam je upravo na prelasku iz stare u Novu godinu koja, ako išta budi, budi sjećanja na veselu i prelijepu djevojku? Budi sjećanja na čestitku koju sam prvo uputila baš njoj, bile u društvu ili udaljene. Sjećanje koje pakleno boli jer količina tuđe radosti izaziva jednako količinu praznine i bola. Da je bilo drugačije, da nije tako bilo, da je ona tu…… Umjesto da sam ti to rekla, Z. i ja smo se pokupili i otišli, nikad se nismo kraće vrijeme tamo zadržali. Tek kod izlaza sam zastala i obećala si da više nikada i zbog nikoga neću dopustiti da se maknem s mjesta gdje je moje dijete. Ona to ne zaslužuje, ali niti mi, njezini roditelji.
I nikad si više neću dopustiti da doma plačem zbog toga što se stidim same sebe jer nisam rekla ono što sam mislila.




- 19:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2012.

U prirodi nema ni kazni ni nagrada, samo posljedica

kaže jedna stara kineska poslovica.
Koliko god samu sebe pokušavala uvjeriti da neću dobiti nikada i ni od koga odgovore na „zašto“, s tim unaprijed neodgovorenim pitanjem hodim k tebi svake subote. Prije tri tjedna, dok se spuštam stepenicama, klateći u rukama uvijek istu vrećicu sa „alatom za tamo“, prvo me zbuni, a onda utuče konstatacija susjede koja pere hodnik, da idem „obaviti svoje“ na groblje. Zbunjena, govorim joj gotovo nesuvislo da se tamo zadržim najkraće što mogu jer si ionako sa mnom cijelo vrijeme, a kako me gleda bez smisla u očima, zbunjenost prelazi u utučenost. Obavljam li ja zapravo (neku) svoju dužnost svake subote? Budim li se s dnevnim rasporedom u kojem je druga stavka poslije ispijanja jutarnje kave, obaveza? „Obaveza??? Zar je Una postala tvojom obavezom?“, vrišti mi srce. „Srce je ionako organ za pumpanje krvi, nije to mjesto za oltare“, zbori mi um, „ja sam taj koji stvara obveze, postavlja zadatke, budi te opterećenu teškim teretom, ja sam taj koji ti maše njenom slikom ispred očiju, ja sam taj koji te gleda u ogledalu dok papirnatom maramicom brišeš otopljeno crnilo maskare pod očima. Ja sam onaj u kojem dižeš cigle oltara.“ Težina subotnjeg jutra dobiva na inerciji. Perem slova na kamenu. Unutrašnju mrežu onih koji je imaju. Divlje ribam slovo „A“ potom „R“. „E“ i „N“ nešto manje. Na sitnim slovima iskaljujem bijes i mržnju. Gledam na susjednom kamenu raspelo, plastičnu bjelinu anđela čuvara i sotonski dahćem prema njima: „Zašto, zašto, zašto…???? Ako ste vi oni koji su imali prste u tome, nestanite zauvijek. Prokletnici!“, dodajem jedva dišući. Ne bojim se više ničega jer mi se sve desilo. Povratkom kući nije mi dan upropašten, upropašten mi je život.
Prije dvije subote tvoj „stari“ upotrebljava istu riječ, iako mu nisam rekla da sam je već čula. Progutala sam je prvi put, gutam je i ovog puta. Vjerujem da mu se omakla jer je bacio zabrinut pogled prema meni koja sam ušutjela grabeći prema grobu. Odvojena od njega korakom i riječima. Povratkom kući mi dobacuje neka se spremim jer je sunčan dan pogodan za šetnju Istrom. Idem. Kud god. Ionako je svejedno. A onda tamo gore, u Gračišću, vidim tvoje oči kako prelaze preko zavjetnih čavala na crkvi sv. Marije i slušam te kako mi otkrivaš tajnu o onima koje su svoje neispunjene nade zabijale u fuge između kamena, snatreći o mirisu tek rođenih. To si pričala turistima, a potom meni. Iako se crkva restaurira pa je dosta čavala „izgubljeno“, zalazim među daske kako bih dotakla kojeg, pa da osjetim vezu sa ženama koje nisu imale sreću imati dijete, ali i tebe. Tvoju ruku. Tvoje prste. Samo hladnoća. Moja želja rasuta danom.

Gračišće pogled na Pićan smanjena
jpeg image hosting




Pogled s vidikovca u Gračišću

Utjeha zvijezde

ne boj se
čemu strah
i ti i ja
već bili smo prah

smrt nije kraj
i njome ne prestaje put
onaj tko davao je sjaj
beskrajem je razasut.


(Dragan Gortan)

Kako bih se mogla složiti s time? I dok je za pjesnika njegov otac, sjaj beskrajem razasut, kako to pomisliti za svoje dijete? Za tebe Una?
Sjetim se i riječi onih koji kažu da nije izgubljeno jer je – bilo. Cijelo tvoje postojanje?



- 19:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2011.

Do crte, preko crte

Kao da sam zanijemila i nemam što više reći. Potisnula sam svoju petogodišnju patnju i bol duboko u sebe jer je oko mene zavladao zaborav. Više nemam ni s kime pričati o tebi, a pričanje same sa sobom i mene je zamorilo. Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Sjetim se kako su mi se mnogi u početku obraćali riječima da im se javim za podršku budem li je zatrebala, kad god i o čemu god, a ja se pitala što da učinim kad me bol prožme besanih noći, hoće li mi se itko javiti i što da im kažem ako ih probudim? Pa tako nisam nikoga zvala, nikoga budila, nikoga pitala. Pa su ljudi zaboravili.
A boli i dalje, samo unutra, duboko i potmulo. Svakodnevno. Kad u momentu dozovem tvoju sliku, bol postane akutnom pa štitim samu sebe tako što to sve rjeđe činim, pa onda boli kronično.
Onda sam jednog dana upalila TV i posve slučajno okrenula program na kojem se emitirala emisija 8. kat. Tamo negdje od 2/3. Vidim mlađu ženu, Dubrovkinju koja je prije 20 godina izgubila tatu i dečka, a onda i gđu Lj. M.H. koja je izgubila kćer jedinicu. Emisijom na temu kako se nositi s gubitkom voljenih kao da je dominirao pojam samosažaljenja i to s negativnom konotacijom. Slušam, gledam, plačem pa kasnije važem odgledano i odslušano. Radi li se kod mene o samosažaljenju? Jesu li samosažaljenje trenuci u kojima mislim da bi trebala biti ovdje, kad mislim da su mi dani očajno prazni i besmisleni bez tebe, kad nemam planova većih ni dužih od sutrašnjih. Tanka je linija između samosažaljenja i konstatacije zbilje. Bojim se da je ne pređem, a onda se pitam s ljutnjom kome je uopće bitno o čemu se zapravo radi. Tko će pretrpjeti štetu od prelaska crte? I pitam se, pita li se itko kako je živjeti istodobno na dva kolosijeka onima koji su izgubili djecu? Znaju li koliko je potrebno samokontrole da na jednom kolosijeku djeluješ prirodno, normalno, čak se i nasmiješ, a na drugom živiš život stvarnih emocija. Ne znam kako drugi uspijevaju, jesu li dvije pruge spojili u jednu ili kao i ja balansiraju između jedne i druge, a zapravo ne krećući se ni po jednoj. U vremenu kratko iza tragedije suludo sam tražila komunikaciju s bilo kime, buđenje interesa oko bilo čega izvan događanja, vjerojatno bježeći od stvarnosti. Tako sam se našla i na internetskim stranicama na kojima se o boli takve vrste ne priča. Pa se ljudi vesele, zadirkuju, a ja „gljivarim“ (rječnikom gore spomenute Dubrovkinje). Veselost me okružuje, a ja ne sudjelujem u njoj jer sam izgubila emociju veselja. Na zadirkivanje odvratim istom mjerom no čim tema krene prema djeci, planovima ili sjećanjima, postavljam štit. Povlačenje. Stop. Stanje gljive.
Nema ovdje samosažaljenja ali je prepuno tuge. Tugujem istodobno za nas dvije. Tvojim glasom i u suzama izjavljujem da nije fer od života to što te nema jer si tek trebala početi živjeti punim životom. Svojim se javljam da sam ona koja je tog dana trebala otići i da nije fer što me život poštedio. Time što me poštedio samo me kaznio i natovario mi preteško breme. Nije u redu ni to da se takav besmisleni život nastavlja umjesto onog koji se trebao tek raskriliti.
U spomenutoj emisiji nisam čula kako bi to život, lišen nepotrebnog samosažaljenja zapravo trebao izgledati? Nema savjeta kako se probuditi, a ne pomisliti na svoju dvadesettrogodišnju kćer, ne pomisliti na to gdje je sada, nema savjeta kako se nasmijati, rasterećen, punim smijehom koji ide preko usana, nema savjeta kako s interesom slušati roditelje koji imaju sreću što su im djeca živa…. bez usporedbe. Dvadeset je godina trebalo toj mladoj Dubrovkinji da prestane biti gljivom ali razlika između mene i nje je u tome što će ona (možda) pronaći novog dečka, a ja ne mogu zamijeniti kćer.
No kada sam jučer na radiju u specijalnoj emisiji povodom Dana mrtvih čula riječi spikera da je najveći gubitak, gubitak djeteta a onda i riječi dvaju roditelja koji su ostali bez oba sina, znala sam da nisam prešla crtu. Jer se ne može niti prijeći. Jer ne postoji. Mi smo naime dva odvojena svijeta. Mi koji smo izgubili djecu i oni koji još nisu ili neće do kraja svojih života. I više se ne možemo razumjeti.

Una i Una



- 17:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.10.2011.

Steli

i Stelinoj mami: Potiskujući bol svakim danom sve dublje u sebe, pretvaramo se u bol samu.

- 16:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2011.

Niti u snu

Tako te rijetko nalazim u snovima, i doista ne znam je li mi je zato lakše ili teže. Na neki način je to susret s tobom (tvojom slikom, glasom....) ali je stvarnost nakon buđenja još teža i ne želim je. Noćas si bila tako živa, u okruženju mase ljudi, na nekom trgu, u nekom gradu... Gledam u tebe, sretna što te vidim, zazovem te, ti me ne čuješ. Zovem glasnije, još glasnije, ali ti me ne čuješ. Ne mogu doprijeti nikako do tebe jer mi smetaju ljudi i tvoj pogled nikako da sretne moj. Una, čuješ li me milo, molim te čuj me barem... beskrajno te volim...

- 17:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.07.2011.

Taj .... srpanj

Danas je tvoj rođendan, 29. U košmaraste srpanjske noći uvukli se i bremeniti snovi. Srpanj, vruć i težak kao da i moj teret čini težim. Jutrom sam potpuno dezorijentirana i s nekim posebnim pritskom u sjećanju na protekle snove. Ne mogu se ničega sjetiti, a znam da je trajalo cijelu noć. Ili se barem tako činilo.
Jutrom, kiša.
I sjećanje na taj dan prije 29 godina. Sve bi bilo drugačije i ja bih bila - ja, samo da se kob nije zbila.
Tvom je nonu 26. srpnja bila 10-godišnjica od kako ga nema. Sjećaš li se što sam rekla toga dana? Bio je toliko hrabar koliko je bio očajan. Zavidim mu svakog trena.




- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2011.

Nosim te…



I opet sam posegnula za riječima nekoga tko ZNA što je gubitak djeteta.
Nekoliko sam dana razmišljala koje riječi napisati ili prepisati, a da bi mogle opisati tu bol i tu prazninu što si je za sobom ostavila u ovih teških, preteških 5 godina. Niti jedna riječ, rečenica ili misao nije to mogla predočiti. Kako opisati strah od svakog novog dana koji je predamnom, kako opisati potisnute suze kad prolazim putem do radnog mjesta po kojem smo obje koračale, pričajući, smijući se, šuteći? Kako opisati trenutak prožimanja tjeskobnog bola kad mi netko tijekom dana ispriča neku crticu iz života svog djeteta? Kako opisati trenutak kad mi se doslovno zatiljak naježi kad začujem nečiji smijeh toliko sličan tvojem? Kako opisati osjećaj predvečernje mučnine kad vidim da tvoje oči na fotografiji prate svaku moju vježbu? Kako opisati stiskanje grla i muku da progutam hranu koju si voljela?

Netko je odredio da dan ima 24 sata, moglo je to biti i manje ili više, ali vrijeme koje živim i koje čini moj dan i noć je teret s kojim se teško nosim.

Nosim te u srcu. Nosim te u sebi. Nosim te u umu. Nosim te u svakom trenutku svog postojanja: skrivenu, tajnu, rasplinutu… no sve mi je to premalo. Znam samo da te želim živu, s tvojim mirisom, opipljivu, sretnu i nasmijanu, tužnu i rasplakanu, bijesnu, ljutu…. stvarnu.

Ta koji je monstrum ili koja to sila smislila da ljudima dade svijest i emocije, sreću i gubitak? O pravdi i nepravdi dijeljenja količine navedenog, ne bih, to moj um ne može dokučiti.


Hvala Sandra

- 13:35 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 28.06.2011.

Idem ti ususret


Nakon 5 mjeseci uzastopnih mučnih stanja glave (posvemašnji košmar, pritisak i nesanice) krenem put liječnika i završim na fizijatriji uz pripomenu fizijatra da konačno počnem misliti na sebe. Savjet: vježbe i lijekovi za smirenje kako bi mozak prestao slati svoje negativne „poruke“ tijelu: živcima i mišićima. I krenem i ćutim se malo bolje, ali kako i zašto svojem „srcu“ narediti da te odmakne? Još jučer se činilo tako obično, a danas osjećam početak „odbrojavanja“. Dolazi petak 1. srpnja i moram spremiti tekst in memoriam. Opet plitko disanje, opet u glavi započinje tam-tam, opet počinje prepiska uma i živaca…. A kako ispraviti nepravdu ako ne, patnjom…

- 19:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2011.

Arthur Schopenhauer: "Zemlja je prepuna ljudi koji ne zaslužuju da čovjek o njima govori" pa ipak, ja ću reći

S dolaskom proljeća, u meni se stvara još jedna, od tisuću drugih tjeskoba. Počinju naime organizacije izleta školaraca, što mi budi sjećanja na ono proljetno „ludilo“ 2006. kad si iz dana u dan, neispavana ali puna adrenalina odlazila u prve okršaje voditelja puta. Prolazila bih ispred tvoje sobe često slušajući (ili osluškujući) zvuk mobilnog alarma, žureći se da ti oslobodim kupaonicu, u mislima te prateći na putu i strepeći hoće li sve biti u redu.
A moglo je biti u redu jedino kad bih začula tvoje povratničke korake na stepenicama. Tad bi se srce smirilo.

I ove je godine krenuo isti postupak i ove sam godine bila „oslobođena“ kontaktiranja s turističkim agencijama. Samo radi jedne. Strepila sam danima od mogućeg glasa i pojave onoga koji nam je uništio živote. Sve nekako nadajući se da će kontakti biti obavljeni izvan radnog mjesta, jednog sam se ranog popodneva sledila. U glavi je zabubnjalo, srce je počelo mahnito preskakati, ruke se tresti, a suze frcnule. Iz susjedne kancelarije žamor, živost i – njegov glas. Veseo, poletan i bez ikakvog krzmanja koje bi se probudilo iz sjećanja, ili samo iz pijeteta. Mogao je, trebao je…. znao je da sam mu preko puta i da nas dijeli tek zid. Da ga čujem. Da povezujem. Da se prisjećam svakog trenutka.

I kad sam panično vagala mogućnost da se spremim i odem kući sve je zamuklo. U ured mi je ušla kolegica, razrednica jednog od osmih i započela prepričavanjem sastanka i dogovora. Iako sam svjesna da ima svoj život u kojem nema mjesta za moju prazninu zamolila sam je da zašuti, gotovo sam zasiktala da bi trebala znati kako mi je bilo tih sat vremena. Rekla mi je: „Oprosti, nisam se sjetila“ i otišla.Ta ista osoba kao i još neke koje se također nisu sjetile, sjedile su prije nekoliko dana uz bok biskupa koji nam je došao u posjet, pobožno upijale svaku njegovu riječ, klimale značajno glavama kad je ususret Uskrsu pričao o temeljnim kršćanskim vrednotama: praštanju, poniznosti, blagosti, pomoći – suosjećanju. Neke od njih su na uskrsno jutro nosile na misu simbole ovog blagdana, slušajući misu i opet se složile s riječima svećenika da je ispred svega ono ljudsko.Došavši kući, sve su uredno zaboravile.

Licemjeri zatucani, kad bi boga bilo, prvenstveno bi valjda takve posmicao jer nisu zaslužili nositi naziv i biti pojam, čovjeka.

A onom koji je u potpunosti zaboravio što je učinio, onom koji je neopterećeno nastavio svoj život kao da 500 metara dalje od njega ne živi dvoje ljudi,
dvoje skrhanih roditelja koji se bude s tvojom slikom pred očima, kojima je nestao osmijeh na usnama i još dublje, u srcu, kojima je patnja ubila sve emocije, koji upućuju svakodnevni milijuntni „zašto“ znajući da neće dobiti nikakvog odgovora, tom stvoru želim da postoji sve ono što mu kršćanska vjera navješćuje.




- 12:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2011.

Frodo

Nisi ga upoznala, a pokušao je unijeti zrnce radosti u naše opustošene živote. Došao je k nama u lipnju 2008. godine, a danas je prestalo kucati njegovo malo srce. Ne mogu vjerovati da je još prošle nedjelje radio nestašluke, da je još u srijedu sve bilo kako tako u redu. I jutros, kad smo već mislili da je s njime gotovo i da ćemo ga morati dati uspavati, sretna vijest veterinara.... bit će u redu... ali nije bilo, i dok ti je stari odmarao, a ja bila za kompjutorom on je - otišao. Svi odlaze, svi odlaze






- 16:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.02.2011.

Danas je takav dan

Ima nekih dana kad je nemoguće živjeti bez tebe.
Ima nekih dana kad nisam sva svoja, kad me bol toliko ophrva da jedva dišem.
Ima nekih dana kad me sve moguće sitnice odvode na jeziv put sjećanja.
Ima nekih dana kad osjećam opsesivnu čežnju spram tebe.
Ima nekih dana kad zažalim što sam uopće ugledala ovaj svijet bez obzira na sreću koju sam proživjela.
Ima nekih dana kad molim sve postojeće i nepostojeće sile Svemira da ubiju mladost koja ne bi smjela postojati bez tebe.
Ima nekih dana kad obuhvatim rukama svoje lice i stišćem sljepoočice dok bol ne zabubnja u cijeloj glavi.
Ima nekih dana kad me tjeskoba koja se zastalno u meni ugnijezdila ne napušta od ranih jutarnjih sati.
Ima nekih dana kad pod usnama stvarno osjećam tvoju kožu.
Ima nekih dana kad zabijam nokte u vlastite ruke dok ne prokrvarim.
Ima nekih dana kad mantrično izgovaram tvoje ime.
Danas je takav dan.






Stavila sam je u tvoju sobu i čvrsto zatvorila vrata.
Zlo mi je od njene ljepote

- 17:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.01.2011.

Pa zar vam dosad već nije jasno?

Mjesto događaja bio je jedan od umaških najprometnijih kafića, a dan – stara godina, 31.12.2010. Tvoj stari se obreo u muškom društvu na „ćikuli – ćakuli“ dok sam ja hvatala vrijeme za rukav … za što uopće? Za iluziju nekakvog sretnog ulaska u novu godinu? Uvijek spominjem inerciju i bijeg od stvarnosti no uvijek teško pada, koliko god vremena prošlo; u početku stoga što je veza bila čvrsta, a kako vrijeme prolazi, zbog bojazni od slabljenja te iste veze.

Uglavnom taj dan provodim gušeći bijes u sebi, svako toliko se oslanjajući na kuhinjske elemente da povratim dah od užasa. I dok sam se tako borila s demonima u sebi, tvoj je stari najednom spazio tvog tetka i sestričnu ti. Stariju. Kako ulaze u kafić u finom staro- novogodišnjem raspoloženju, nakon obavljene kupovine, valjda. Pa mu se L. obratila s najširim smiješkom kojeg je moglo proizvesti njeno lice: „ Kako si stric Z….“ ili tako nekako. Znaš starog? I inače je takvo okruženje za njega oduvijek predstavljalo pozornicu na kojoj samo on nedostaje - glavni glumac. Sjećaš li se zadarskog FF u srpnju 2000.? Samo je to čekao. I dočekao. Unio joj se u lice s riječima: „ Tko si ti uopće? Poznajem li te? Četiri i pol godine te nisam vidio, a ovdje živiš? Kada si zadnji puta bila kod nas da vidiš kako je doista meni i tvojoj teti? Kada si zadnji put bila na grobu?“ Palo je tu i drugih teških riječi, sav jad i sva muka tvog oca slili se u to prijepodne.

Nisam bila tamo, nitko me nije nazvao da mi to prepriča, žali se ili ispituje. Pripomenuo je samo
da su mu oboje zaprijetili tužbom! Tužbom? Za što da ga tuže? Za to što je ostao živ poslije tebe? Za to, što na svaku godišnjicu sjedi sa mnom u tmini vrelog srpanjskog dana i mučno šuti sa mnom? Posve sami. Bez podrške, bez riječi utjehe, bez prijateljske, rodbinske geste. Ili za to, što je taj jad istresao pred svima?

Pa zar vam dosad već nije jasno da ste prokockali postojanje ikakvog osjećaja kojeg bismo još imali spram vas? Pa zar vam nije dosad već jasno kako ste nam se ogadili jer ste nas šutnuli k'o zadnjeg psa na cesti svojim nemarom, svojim odsustvom? I tebe su Una šutnuli, a to boli najviše od svega. Udarac o tebe ne podnosimo, udarac o tebe uzvraćamo. Ne znam je li im spomenuo kakvu zabranu posjeta grobu, no od tada ne vidim niti jedne svijeće osim naših. Ha, dobro im došlo, barem ne moraju imati obvezu. Ovako je najlakše, najbezbolnije. Okrenuti se neopterećeno svome svijetu, svojem egoizmu, i svojem japajakanju.

Živjeli vi meni, takvi kakvi jeste još tisuće godine kao kornjače, i nek' vam vaša zvijezda vodilja bude valjanje u vašem „samo ja sam važan/važna“, ja vam ionako više nemam što reći.


Pogled s motovunskih visova, siječanj 2011.




- 19:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.12.2010.

Sreća

Peti je Božić od kako te nema, je li to uopće moguće? Je li moguće da petu godinu i dalje koračam po ovome svijetu, a tebe nema u njemu?
Ovih prosinačkih, predblagdanskih i blagdanskih dana, neprestance razmišljam o sreći. Što je uopće sreća, kako je itko doživljava, ima li onih koje ne dotakne, ima li onih koji je ne trebaju ili koji pak nisu ni svjesni da je proživljavaju … ne pomišljajući u što se može premetnuti.
Jesam li bila svjesna posebne sreće koju sam proživljavala od trena kada si rođena, Una? Jesam li ikada mislila na one žene koje bi sve učinile samo da mogu imati dijete, a nisu mogle? Pomislila jesam ali nisam promišljajući vagala količinu sreće koja mi je data. Jesam li pomislila kako je veliki dar i nadasve sreća, kada si izgovorila svoje prve riječi ili učinila svoje prve, nesigurne koračiće? Jesam li tada pomislila na djecu koja su teško bolesna ili rođena s manama koje im sprječavaju normalan život? Jesam li prolazeći češljem kroz tvoje medenoplave uvojke i kiteći te desetcima pletenčica, pomislila na djecu koja su na kemoterapiji zbog malignih bolesti i koja su ostala bez kose? Jesam li pomislila da sam zapravo sretna osoba kad bi me svojim nestašlucima primorala da ljuta viknem na tebe sve dok je bilo djece koja su bila zapuštena i odvojena od roditeljske paske i ljubavi, čiji bi ih roditelji tukli jer su im bila teret i smetala im? Jesam li pomišljala kako sam sretan roditelj jer si bila marljiva u školi, jer si bila odlikašica, jer si krčila svoj put kroz znanje kako bi ga okrunila diplomom, a onda otpočela svoj samostalni život? Jesam li se ikada pritom sjetila onih roditelja koje imam prilike svakodnevno viđati i koji muku muče da svojim školarcima plaćaju instrukcije, tjeraju ih na učenje, koji su sto puta godišnje pozivani na razgovore u školu kako bi im se i taj stoti puta prigovorilo zbog nedoličnog ponašanja njihova djeteta? Koji se nelagodno vrpolje pred ulazom u ured ravnatelja, crvene se, mucaju, čude se, a onda izudaraju svoje potomke, umjesto da sjednu s njima i pomognu im?
Nisam nikada uspoređivala, prosuđivala i nisam bila svjesna one količine sreće koja me mazila. Ne da nisam bila senzibilizirana na tuđe nevolje, ali me se nisu doticale kako su trebale. Grabila sam svoju sreću iz pune zdjele, nesvjesna koliko je krhka.
Moram naučiti kako prestati uspoređivati se s onima koji imaju, moram prestati povlačiti paralele. Moram shvatiti svoje mjesto, moram shvatiti da nemam, moram shvatiti da je to trajno. Sve dok živim, makar prividno, u istom društvu smatrajući se njegovim ravnopravnim članom, jad će me izjedati. Trebam tek naučiti jer do sad, nisam. Nesvjesna različitosti, patim ovih blagdanskih dana do iznemoglosti. Peti put nakon tebe, u dućanima gutam suze, odabirući dar za tvojeg Starog, peti put poslije tebe želim da netko ukine svu radost blagdana da je više ne moram slušati, peti put nakon tebe želim da mi onaj koga nema, ispuni jedinu želju da nastane takva katastrofa u kojoj bi svi nestali, peti put otkako te nema shvaćam svu težinu gubitka.
Moram naučiti da za mene nema zdjele sa srećom. Moram naučiti da svoje mjesto dijelim s onima koje sam na jučerašnje božićno jutro zatekla na groblju. Danijelinu mamu Božanu, kako priča sama sa sobom ili tek s Danijelom, Bobinu mamu, nas dvoje … Moram naučiti da sam sada netko drugi. Možda će biti lakše.
Trebala bih naučiti… al' još me muči nesrazmjer sreće. Možda sam samo bila lakoma i gutala sreću kao da će trajati vječno, možda sam trebala biti skromnija i manje gorda? A opet, kako ne biti sretna i gorda zbog tebe? Tá, sve si mi bila. Bila…..

Kao dijete, ispisivala bih svoje ime na snijeg, kasnije je tvoje bilo prvo



Kod nas...



- 17:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.11.2010.

Dan mrtvih – svi sveti … što god

samo znam da mi danas nije nimalo teže no ostalih dana. Svaki mi bogovetni dan započinje mislima na Tebe, svako mi jutro otpočinje oštrim ubodom u samo srce, svako ustajanje iz kreveta popraćeno je željom da me tog dana uzmeš za ruku, da me konačno oslobodiš.

Današnje je jutro ipak obilježio rukovet bijelih ruža, kišne su se kapi stopile s mojim suzama, polako smo tvoj stari i ja prošli poznatim stazama do tvog mjesta. Tvoje mjesto, Tvoja ploča, Tvoja vaza, Tvoja ruža, Tvoja svijeća ………. neizrecivo bolno bubnjaju u mojoj svijesti.

Današnji bih dan trebala posvetiti mislima na svoje roditelje, baku i dedu, na roditelje tvoga tate, danas bih ih trebala vizualizirati svojim odlaskom na groblje, zazvati ih milim imenima, položiti cvijeće, zastati nijemo i sjetiti im se osmijeha, blagosti ruke i prelijepih zelenih očiju svoje bake.

Danas bi trebao biti dostojanstven, sveti dan.

Umjesto toga danas mislim samo na Tebe, ždere me jad, nepravda me lupa o glavu. Ne mogu ni pomisliti na druge ma kako mi bliski bili i ma kako mi nedostajali u životu. Svaku pomisao mi dotuče pomisao da Tebe nema, Tvoj osmijeh je zaledio moj, zbog sjećanja na Tvoj glas, moj je zanijemio. Kako nositi takvo breme?

Uz jednu od najljepših pjesama:


elton john Norma Jean
Uploaded by manon42. - News videos from around the world.

- 15:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.10.2010.

31. listopada - In memoriam na Stelu Župančić

Njenoj mami Sandri:
Četiri godine su prošle, trčeći najbržim trkom i istodobno se vukavši poput magle. No, što je uopće vrijeme onome tko je izgubio? A što tek onome tko je izgubio dijete i nastavio živjeti? Te smrti...
Sebastian Barry, “ Tajno pismo“:
Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme."



Uzmi slušalice i zatvori oči pa poslušaj ove stihove jer govore o istoj boli



- 15:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 05.10.2010.

Što sam to naučila u četiri godine?

Prošao je i rujan, četvrti poslije tebe. Omeđen nekim događajima (umaškom poplavom) ali još više, redanjem još jednog reda cigli na zidu koji me odvojio od stvarnog života. Iza zida, događaji se nižu, stvarni život teče ali ja u tome ne sudjelujem. Svjesno odbacivši stvarnost i prisutnost nekih ljudi za koje mi se učinilo da nisu zaslužili biti dijelom mog života, suzila sam ionako tanušni krug individua s kojima sam još donekle u kontaktu. Slušam to malo preostalih kako mi prepričavaju događaje s vjenčanja svojih sinova/kćeri, kako im je unučad prohodala, progovorila, ima grčeve, nema grčeve, odrasla im djeca našla posao, ostali bez njega… klimam glavom, kao, slušam ih, i mislim si: Što me briga? Što se mene tiče, mogli bi komotno u nepovrat.
U mjesecu rujnu svakodnevno sam preslušavala Balaševićevih 4 CD-a, razmišljala o tom pjesniku što ga krasi tankoćutnost, pronalazila se u nekim riječima (ciganski „…bog sad zamke postavlja, koga li to noćas ostavlja…“ bez obzira na moje skretanje u ateizam i nedostatak "dubokoumnih" stihova) i stalno se vrtjela među riječima rečenica:
„Nije to naš problem. Mi smo tu da pomognemo koliko možemo, ali ne možemo na sebe preuzeti njezin problem. To je njezin, a ne naš problem!“ Izrekao je to meni blizak čovjek, poznavala si ga i ti dobro. I on je roditelj, još više, pedagog je. Samo jedna mala opaska: sreća ga je mazila i mazi ga. Riječi nisu bile meni upućene, bila sam im slučajnim svjedokom. Iako su se odnosile na jednu drugu majku i njezino bolesno dijete, itekako su zazvučale opasno visokim tonom, tolikim, da sam podigla glavu i ostala – nijemom. Jest da najčešće nije moguće preuzeti bilo čiji problem na svoja leđa, ali na taj način postaviti barijeru između ljudi sa problemom/bez problema je neljudski. Pa da, pomislila sam, kad mene viđaju svakodnevno, u tih mojih 8 sati u kojima sam se teškom mukom istrenirala da budem netko tko zapravo (više) nisam, i oni su prihvatili da je sve teško i loše iza mene. Gledaju me kako radim, hodam uzdignute glave (podočnjake i smušenost ćemo staviti na stranu, loša noć, hm?), smijem se, ljutim se, pričam, pišem, telefoniram….. vide me onakvu kakvu me oni žele vidjeti, bez trauma, bez suza, bez bola. Tako je moj problem, moja briga, u konačnici, tako si i TI Una postala dijelom neke daleke prošlosti. Ja ne pričam, oni ne pričaju, ja ih ne podsjećam, nije te ni bilo. Ili jest, ali si postala dijelom moje prošlosti, za njih sad već tako daleke da ti se ni lika ne mogu odmah sjetiti.
Sljepari, ne vide da vrijeme ništa nije olakšalo ni izbrisalo, već sam u 4 godine jedino naučila lukavo bježati. Razmišljam kako mi se život iza crte pretvorio u najspektakularniji bijeg kojeg se ne bi postidjeli ni glavni akteri svjetskih bjegova. Planiranje, logistika, cilj, akcija. Sve pomno razrađeno. Ponavljano 1557 puta. Stojim na balkonu, pušim, a ti me pogledaš onim svojim plavilom – poslije ću o tome, kad dođem u krevet, plakat ću za tobom, stavit ću ruke preko ušiju da se odmaknem od bilo kakvih zvukova, otvorit ću um, dozvati te, plakat ću do iznemoglosti… U krevetu, haaaa … logistika – knjiga lakšeg sadržaja, nešto glupo da me uspava količinom gluposti… mislit ću sutra popodne kad stari bude spavao, mačak se lickao, pokrit ću oči prstima da ne vidim ništa osim tebe, plakat ćemo ti i ja za svim onim što nemamo, popodne opet dovlačim neke tekstove da ih na miru proučim….. Bježim, bježim maratonski, do iznemoglosti. To radim Una.
Samo što ponekad ne uspijem.
Bol me sustigne, uhvati me za ruku, trčimo, posustajemo zajedno. Tada dan poprimi oblik tvoga lica, nebo se oboji bojom tvojih očiju, nešto se unutra, u meni premetne, nešto me stisne i plačem, plačem suzama i bez njih, a istina me udara i rukama i nogama....


U svemu samo tebe zamišljam i tebe vidim



- 18:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.09.2010.

Slavice....oprosti mi, shvatila sam

Te subote, 3. srpnja 2010. godine, došavši pred Uninu ploču i našavši samo ono što smo na godišnjicu, 1. srpnja ostavili mi, njezini roditelji, osjetila sam ubod u srce: razočaranja, jada i bijesa; sjetila sam se, da sam Te Slavice vidjela u četvrtak, na TAJ dan u P. i da si mi rekla da ideš kod Une, a nikakvog traga nije bilo.
A onda, pročitavši danas Tvoje pismo, shvatila sam. Sve. Oprosti mi. Previše sam još ranjiva, patnja me neprestance dere, boli me Unin odlazak i straši me pomisao da je sve dalje od nas.

Pismo:

UVIJEK U SRCU I MISLIMA S UNINIM RODITELJIMA ILI UVELA JE BIJELA MARGARETA IZ MOGA CVJETNOG OTOČIĆA

PRVI JE SRPNJA 2010. VRUĆE JE I SPARNO. IPAK IDEM U ŠOPING I BAŠ DANAS U PLODINE... U MOM DVORIŠTU CVJETNI JE OTOČIĆ, A U NJEMU NAJVIŠE MJESTA ZAUZIMA GRM BIJELIH MARGARETA. TRAŽIM TEK PROCVJETALU.
MATO KUŽI, OPOMINJE ME, A ZNA DA NE MOŽE NIŠTA UČINITI ILI NE ŽELI, SUOSJEĆA I ON.
SUSREĆEM TEBE U PLODINAMA, IZNENAĐENA I ZAPREPAŠTENA, DA SMO SE DOGOVORILE NE BI ISPALO TAKO. ODLAZIMO NA GROBLJE, TRAŽIM UNU, UVIJEK JE TRAŽIM, OVAJ PUT DUGO.
U RUCI MI SKROMNA MARGARETA. ALI MOJA, IZ MOG VRTA.
NALAZIM UNU I MISLIM DA JE VIŠE NEĆU MORATI TRAŽITI.
PRED TUŽNIM MRAMOROM, RIJEČIMA KOJE JE SAMO JEDNA MAJKA MOGLA PRONAĆI ILI IZNJEDRITI.TOLIKO MALO, A TOLIKO PUNO, DUBOKO, TOPLO, BOLNO DO LUDILA, VELIČANSTVENO DO NEBESKIH VISINA, DO UNE.
PUPOLJAK BIJELI I CVJETNI ARANŽMAN BIJELI S TOLIKO LJEPOTE U SVOJ SVOJOJ JEDNOSTAVNOSTI I OSEBUJNOSTI.
SAMO SU VESNA, MOJA VESNA I ZLATAN, MOGLI NA TAKO, SKORO NESTVARAN NAČIN ODVOJITI ŽIVOT OD SMRTI, ODVOJITI SVOJU UNU OD BANALNOSTI.
MOLITVU SAM PONAVLJALA NEKOLIKO PUTA, ALI NIKAD DOVRŠITI.
NISAM SE USUDILA OSTAVITI MOJU MARGARETU, DA NE POKVARIM SKLAD I INTIMU VAS I VAŠEG DJETETA.
DAN KADA SE RODILA I PRVI SRPNJA JE SAMO VAŠ I UNIN DAN.
ZATO JE MOJA MARGARETA OSTALA I NEGDJE UZ PUT NAPUŠTENA, UVELA.
MOLITVE UPUĆENE BOGU SU ZA VAS, ZA UNU MOLITVA NE TREBA, ONA JE KAO I MOJA TEK PROCVJETALA MARGARETA, KRAJ PUTA UVELA.
U SVOM ODLASKU, VEZALA VAS JE ZA SEBE, ZA SVAKI TRENUTAK VAŠEG ŽIVLJENJA, SNOVA, TUGA, BOLI I PONOSA ŠTO STE JU RODILI.

U FARNAŽINAMA, 29.08. 2010.

VAŠA SLAV1CA


Hvala na svemu, na pismu, a još više na Tvom shvaćanju. Već dugo, predugo vremena nisam osjetila ganuće, sve emocije osim onih vezanih uz Unu su jednostavno iščezle kao da ih nikada nije ni bilo, no Tvoje me pismo istinski ganulo.


Margareta i rijeka Una

- 17:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se