emocija

još uvijek je u ladici kuhinjskog elementa, sama, na dnu, ispod onih novih, za kuhanje. S keksima. Kupljena u 6. mjesecu 2006. S ciljem da ti se – nađe pod rukom kad dođeš. Iako si već otišla od kuće, od nas, od ladice s čokoladama. Pa ipak, tada sam se nadala da ćeš nam dolaziti u posjetu (Zar samo u posjetu? Koliko je ta misao i ta mogućnost već onda boljela, a nisam ni slutiti mogla što mi život sprema?!) i jasno, prvo otići do mjesta na kojem su te, nekako mi se čini, oduvijek čekale čokolade. Bila si prava ovisnica o čokoladama bez obzira o kakvoj se veličini ili sastavu radilo. Tamne, mliječne, bijele, voćne, punjene, prazne, s rižom, s grožđicama…… govorila bi mi, da ne možeš bez njih zamisliti život jer da te podižu, daju ti snage…. daju ti sve potrebno u životu. Od tada pa do danas, niti jedna nova čokolada nije kupljena (osim onih za kuhanje), a one koje sam dobila na dar također su iskorištene za kuhanje, bila to dobra ili loša odluka. Za kolač. Za mene bi naime okus čiste čokolade postao pregorkim, ona gvalja jada i mučnine, smještena u grlu prepriječila bi put silaska, o užitku ne smijem ni misliti. Voljela sam i ja čokolade, moje su miljenice bile one s grožđicama i lješnjacima. Najveće što postoje. Sjele bismo tako na trosjed i tamanile kockice sve dok nam se ne bi smučilo. I sada ih vidim na policama trgovina, obično su smještene na višim policama. Da, visoko su, previsoko čak i za pomisao ili maštu.
Izvukla sam neki dan tu ladicu, prenatrpanu svime i svačime i iako sam bolesno uredna, nekako kao da je sva urednost nestala upravo u toj ladici sa svim onim slatkim sitnicama za kolače: bademi, lješnjaci, čokolada u prahu, kakao, štaub šećer, vrećice šlaga, pudinga, vanilin šećera, arome, želatina…. Sve sam izvrnula na pod i počela pripremati papir za police. A onda sam je vidjela, tu nesretnu tablu čokolade s keksima, u dnu, jedva se dala istresti. Polomljena, već požutjelog omota, zastarjelog roka uporabe. Sjela sam tako usred nereda, s čokoladom u rukama i suzama na obrazima, i šumom u ušima, i čepom bola u grlu, i ludim udaranjem srca, i treskavim rukama …… prokleta čokolada: nepojedena, nedočekana, osamljena, stara i smežurana, već pobijeljela ispod papira. Želim je potpuno smrviti u prah i baciti u smeće, ali me bol oštra poput koplja presamiti i doslovno prepolovi jer najednom ta čokolada postaje tvojom personifikacijom. Sve je navrlo u glavu, žile kao da se šire dok bujica sjećanja tutnji kroz njih do glave, do uma, do središta mene. Ni zaplakati pošteno ne mogu već iz mene izlaze neki suhi jecaji, isprekidani bolom u plućima koji mi ne da udahnuti ni izdahnuti. Pokušavam kroz te jecaje, kroz te dahtaje, izgovoriti tvoje ime ali ne mogu niti to, i stišćem tu pločicu tvrde čokolade kao da si mi ti pod prstima, i samo je dalje stišćem svom silinom svoje ljubavi.

Ne znam tko bi bio u stanju izmjeriti jačinu i količinu bola koju sam trpjela od najužasnijeg 1. srpnja 2006. Slušala sam prije i govorili su mi tada, da se s vremenom bol smanjuje, ali nisam čula i zaboravili su mi spomenuti, koliko vremena treba da bi se bol smanjila. Prvih je dana bila neizmjerna, tolika da sam mislila da ću od nje umrijeti, slediti se, nestati, ispariti. Bježala sam iz prostorije u prostoriju kao da ću joj izbjeći. Nisam. Prilijepila se uza me poput hobotnice, omotala se, zarila ledene pipke do zadnje kapilare. Gurala mi glavu među koljena, križala ruke na prsima, stiskala mi pluća te nisam mogla normalno udahnuti, urlala u meni, tjerala mi glas u jauke, stezala mi glavu obručem pa mi je mozak prijetio prskanjem, a um, um je radio kao poseban dio mene, kao poseban dio osobnosti. On je jedini živio, rastao, razvijao se, mračio i svijetlio, zamišljao, premišljao, zvao te, kćeri, davao ti moj glas, podizao pozornicu na kojoj se svakodnevno i svakonoćno odvijala grandiozna monodrama podvojene osobe.




Prolazilo je vrijeme, iako izvan mene, izvan moga uma. Okretala bih stranice kalendara i zapažala da je prošlo ljeto pa jesen, pa stiglo ljeto, dok je u meni vrijeme stalo. I stoji.

Ide četvrta godina, bez tebe i bez vremena. Primjećujem samo da smo ostali sami, tvoj stari i ja, tvoja mami. Ostali se razbježali jer su ih u školi zaboravili naučiti kako pomoći onima koji su bespomoćni, beznadni i bezutješni. Nisu ni nas dvoje naučili, pa smo živjeli novi život potpuno samouko, gotovo u karanteni.

Ipak, u zadnje vrijeme primjećujem da se bol rasula iz cjeline i formirala otoke. Jedan otok u kupaonici kad te vidim da podižeš nogu na bide kako bi je depilirala, jedan me poput pustog otoka baš, dočekuje kad kročim u tvoju sobu, jedan spretno nudi svoje kamenčiće kad radim njoke…. Kad te netko spomene, kad začujem tvoje ime, na brzinu se formira posve nov otok. Posvuda su, dovoljno je samo da um proizvede misao i već hodam njihovim stazama.

Umjesto boli cjeline, primjećujem, da se za promjenu, u meni ustalilo nešto drugo, neka ravna crta. Zamjećujem prazninu. Ne boli više silno (ili sam se toliko svikla boli da to više ne primjećujem) ali djeluje zastrašujuće i kad bih je mogla obojati, bila bi siva, boje teških oblaka. Ne sjećam joj se početka, ne nazirem joj kraja, ne vidim ni lijevo ni desno. Krećem se nekim sivim tunelom u kojem su jutra jednaka večerima, a popodneva prijepodnevima. Noć, dan, ljeto, zima, hladno, toplo, nečije rođenje ili nečija smrt … ništa me ne gura preko prazne crte. Kao da sam smrtno bolesna legla i čekam smjene dana i noći do odlaska. Ravno. Bez želje za promjenom jer promijeniti ne mogu, bez želje za ozdravljenjem jer samo me kraj čeka, kao da sam u gipsu od nogu do glave. Nepokretna, bez misli, bez osjećaja, bez danas, bez sutra.

Kažu i to, da se neki traumatizirani, shrvani gubitkom, okrenu u svoj um i zatvore vrata okolini. Sve se više priklanjam prepoznavanju takve kategorije; u svom sam umu sve samo ne sama, u svom umu živim puninu prošlosti jednaku sadašnjosti, bez granica vremena i prostora, u mom umu svatko od stanovnika ima svoj glas i osobnost, a izvan njega – otoci plutaju prazninom.

Rekli su mi, i čula sam ranije, da se s vremenom bol smanjuje, no nisu mi rekli koliko mora biti mala da je nema.

Nisam čula nikada, i nisu mi rekli, koliko će trajati praznina. Može li se tako živjeti? Hoće li se praznina popuniti ikada više bez tebe? Hoću li znati kada je nestala? Može li nestati i želim li uopće živjeti bez te krhke spone.

Još jedno predblagdansko ozračje, 3,5 godina poslije tebe Una. Rijetki čestitaju božićne i novogodišnje blagdane i praznike, što je u konačnici poželjno jer drugačije ne bih i ove godine mogla podnositi. Riječi u čestitkama ukazuju na blagost i dobronamjernost čestitara. A ove godine, za razliku od tri prethodne, najviše se puta spominje riječ – spokoj. Spokoja mi žele dobre i mile duše.

Pa zastanem, pa razmislim. Jesam li konačno spokojna dušo moja? Spokoj je ravnoteža, mir, mirenje, prihvaćanje. Nisam. Nisam. Nisam. Ne još, možda nikad više. U meni ima još toliko jada, toliko tamnoga i toliko negativnog…. Ne mogu se priviknuti, ne mogu prihvatiti, ne mogu se smiriti.

Stotinu sam puta pomislila, krećući put blagdana, na sve one koji za razliku od mene, od nas, tvojih roditelja, proživljavaju svoju puninu života, spremajući s puno mašte različita jela za svoju obitelj, za obitelj svoje djece, za novopridošle, biraju poklone s ljubavlju i s onoliko novaca s koliko raspolažu u ova (po tko zna koji puta) teška vremena, a ja danas kupila dar za tvoga tatu nakon samo 10 minuta razgledavanja. Pod borom ima previše mjesta, pa da ga i ispunim s bezbroj bespotrebnih stvari još uvijek bi preostalo praznine. Jer ona nije samo pod borom već je i u meni. Tu je pustinja, a pod borom je samo njena preslika.

Sjećam se, o da, još posve svježe, svojevrsne „ludnice“ prije tragedije. Danima bih razmišljala i planirala što ću kome kupiti, što će koga iznenaditi, razveseliti. Zajedno bismo isplanirale kombinaciju boja božićnih kuglica (starog po običaju nismo ni pitale), zajedno bismo ukrašavale bor, tebe sam imala isključivo na umu kad bih se kretala gužvom u DM-u birajući ukrasne svijeće, pokoju dodatnu kuglicu, ukrasne papire, mašnice …. Danas sam zaobišla DM, nije mi se dalo zagledati u ničije oči, nije mi se dalo osluhnuti ničiji glas, brzo, brzo sam sve obavila i doma, u … jedini mi znani spokoj: tišine, jada, suza. A kada me je u RK na odjelu gdje sam odabrala dar tvome tati, Vilma (vlasnica) zagrlila, privukla k sebi da me poljubi i da mi šapne da sluti kako mi je jer je i ona mama, došlo mi je da svom snagom lupim glavom u staklo pulta….. do đavola sudbina, do đavola sve, svi blagdani, praznici, do đavola postojanje, do đavola takav život…. Pa da sam u svim prošlim životima kao i u ovom sadašnjem, toliko griješila da moram ispaštati vlastitom nesrećom, ne znam što i tko bi mjerio težinu takvih djela, a onda i odmjerio ovakvu kaznu. Iako sam svjesna da je sve to besmisleno, ne mogu se to ne zapitati jer odsustvo balansa me iznova čudi i budi u meni osjećaj nepravde. Pa kako onda da budem spokojna, makar i samo jedan trenutak.

Što se mene tiče, rado bih da cijela planeta nestane u nekoj od svemirskih rupa, pa da ili nestanem u mraku prašine ili počnem sve ispočetka. Bih li tada imala pravo na popravni ispit, bi li bilo drugačije, imam li uopće pravo misliti na takav način.

Spokoj?! Ako i uspijem nametnutim mentalnim blokadama vrludati koliko - toliko uspješno Scilama i Haribdama užasa, dovoljan je subotnji odlazak do tvoje ploče i propada sav uspjeh tog izvlačenja i provlačenja. Niti ovih dana, kao što sam napisala, 3,5 godine poslije, ne uspijevam normalno koračati puteljkom do tog mjesta, a da me istodobno ne uhvati ledena ruka strave za samo srce i istodobno šalje bezbroj puta opetovano pitanje u um: Zašto?

Mileno moje, jedini moj živote: ZAŠTO?
I ne, nisam tužna, užasnuta sam.
I ne, nisam spokojna sve dok u meni bjesne stotine oluja nemira, oluja zla….

Oprost za takve misli i ponašanje tražim od budućnosti no sve je to samo stoga što ne mogu bez tebe.



Ovom smo ulicom jedna uz drugu znale radosno brzati, pa kako se sada kretati spokojno njome?

Posredstvom svoje kolegice s posla (rekla bih, a rekla bi i ona: više od kolegice) Danice S., odgledala sam emisiju u sklopu Ponoćnog kluba na TV SLO 1 zadnjeg petka mjeseca listopada 2009. godine. Emisija je započela u 23 sata i trajala oko sat i pol, čiji sam cijeli tijek provela u suzama.
Radilo se o tročlanoj obitelji, majci i ocu te sestri mladića Boruta, Tvoga vršnjaka kćeri, koji je umro od raka 2007. godine. U tom trenutku bilo mu je tek 25.
Gledam to troje ljudi; roditelji intelektualci, sestra na putu ka istome. Majka i sestra odaju modno osviještene osobe, otac decentno odjeven. Kad bih ih vidjela na nekom drugom mjestu ne znajući o čemu se radi, svakako bi mi se imponirajuće svidjeli.
Emisija je imala poseban ugođaj, zahvaljujući voditeljici koja je spretno ali nadasve ljudski „izvukla“ najdublje emocije iz nazočnih, pri tom i sama preuzimajući dio atmosfere, pijeteta, tuge.
Ono što me doslovno prikovalo uz TV emisiju u taj kasni sat bila je moja potpuna identifikacija s osjećajima i ponašanjem svo troje studijskih gostiju. Najednom sam mogla opravdati („opravdati“ jer ne trebam se opravdavati za ništa) svoje ponašanje na groblju, na „tom mjestu“ za koje majka kaže: „Uopće ne upotrebljavamo riječ „grob“ jer to ne postoji, postoji samo ploča sa slovima pred koju dolazimo u određeno vrijeme. Za nas Borut nije tamo, on je prisutan u našoj kući, u svojoj sobi, koja je ostala netaknuta i tamo dolazim pričati s njime. Prisutan je u svakom kutku našeg doma, tek tamo smo zajedno, tek tamo ga osjećamo.“
Kad sam na pitanje nekih ljudi, dakle isključivo znatiželjnika, odgovorila da ne volim ići „tamo“ i da „tamo“ ostanem 5 minuta jer nemam osjećaj bliskosti, u očima sam im i neizgovorenim riječima prepoznala iznenađenje (negodovanje?), a sada sam spoznala da je to normalan osjećaj. Jer te tamo Una ne nalazim, jer te kao i ova mama nalazim u poznatom okruženju, obavijena tvojim mirisom ili uspomenom na njega, tu te nazirem u okviru vrata, čujem ti šušanj koraka, smijeh, boju i zvuk glasa. Grob? Ne! Nikad! Ploča, ništa više.
Ti su roditelji prolazili drugačiji put gubitka, borili se sa sinovljevom bolešću i pokušavali sve, kako bi Borut pobijedio bolest, suočavali se s porazom, no šok je isti. Neprihvaćanje je isto. I patnja koja potom dolazi.
I osjećaj „okretanja glave“ okoline nam je isti. Prepoznala sam to u riječima: „Malo iza toga, svi su se razbježali osim nas koji nemamo kuda pobjeći.“ Sada znam da sam reagirala ispravno postavivši zid između sebe i onih koji ili nemaju senzibiliteta ili volje da pomognu. Kako kaže ta majka: „Ne trebaju te osobe izgovarati običajne (čijih to običaja?) riječi: Budite jaki! Ne plačite! Sad je miran! I sl. neka samo budu uz nas.“ To je i moja želja. Biti uz nas, šutjeti uz nas, pričati s nama, slagati se s nama. Radi se o našim, a nikako njihovim osjećajima. Pa kad čujem svoju sestru koja mi jučer kaže: „Imaš ti i svoje uspomene, postoji i vrijeme prije Une“ znam da ne shvaća. Ne mogu samo dokučiti radi li se o nesposobnosti shvaćanja ili nedostatka volje da se pokuša spoznati. Ne, više ne postoji vrijeme prije Une. Do Une i od Une, povučene su crte, najdublja gravura moga uma izazvana tvojom tragedijom. Svoje sam djetinje i mladenačke uspomene blokirala; sjećam se, ali nemam želje proći više nikad tim putovima.
I ono čime sam se također identificirala u emisiji: dok je majka sazdana od emocija, otac je također veliki gubitnik jer je izgubio sina zbog kojeg je osjećao ponos: sin pravnik, sin na putu ka daljnjem napredovanju, sin sportaš biciklista sa osvojenim pokalima i onda – raspad. I onda – kraj.
Često, prečesto razmišljam o svim snovima, nadama i željama vezanim uz tebe sunašce moje, nebrojeno sam puta pomislila i izrekla riječi da sam se najsretnije, najbolje, najponosnije osjećala 2001. godine kad si me nazivala mobitelom da mi nabrajaš koje si sve ispite položila u roku te 1. akademske godine. Sve sam najbolje uložila u tebe, sve najbolje si mi vratila. A onda sam sve izgubila jer ti si sve izgubila.
Na kraju, kako vrijeme prolazi, sve više spoznajem da sam postala otok okruženim svojim morima i svojim granicama, u kojem zbiljski događaji i materijalno nemaju više nikakvo značenje niti vrijednost jer se obijaju o zidove istinske boli. Svaki zid nosi tvoje ime iza kojih možda postoje uspomene; na zagrebačko djetinjstvo i mladost, na roditelje, sestru, umaške sretne dane… sve izgubljeno, sve rasplinuto, sve nevažno….

Priča o Borutu

Borut

Stelinoj mami:
"Sve dok se ne rodimo ne znamo ništa o ljubavi, niti smo u stanju poznavati jad koji se rađa kad nam je oduzmu."

Čini mi se da sam ostala potpuno sama. Otok, toliko dalek od kopna da je ostao posve izoliran. Vrijeme kao ljudska kategorija neumitno teče, udaljujem se sve više od onoga prije tebe, pa mi se sve počinje magliti. Ne znam više sigurno što se stvarno dešavalo, a što mi je mašta nametnula kao stvarne događaje. Previše razmišljanja, snatrenja, „što-bi-bilo-kad-bi-bilo“ ili bolje „da-nije-bilo“, učinilo je stvarnost nestvarnom, a maštu stvarnom.

Nedavni događaji vezani uz moju majku kao i moje odluke donijete ranije, a ostvarene poslije toga, udaljile su mi neke bliske ljude, koji su bez puno pitanja zauzeli svoj paušalni stav lišen osjećaja i razmišljanja. Naročito promišljanja. Naročito stavljanja sebe u moju kožu. Ali nema veze, ionako sam dotučena na svim poljima, jedno koplje-metak-granata više ili manje, svejedno je. Svejedno mi je uopće. Ne osjećam se prozvanom objasniti, ionako me nitko ništa i ne pita. Pa mogu samo razgovarati sama sa sobom, što ionako činim. Čak i tebi poklanjam boju svoga glasa, produkte svoga uma. Pitam te i sama si odgovaram.

A onda jednog dana, poslije poslovnog sastanka, nađem se s članicom našega odbora na samo, par minuta, u suncem obasjanoj dvorani. Rečenica - dvije o temi sa sastanka, a onda mi R. kaže: „Znaš, zadržala sam te namjerno ovdje, da ti kažem da sam došla preko Milanovog (Psiho) bloga do tvoga. Čitala-plakala-čitala-plakala. Nemam riječi da te utješim ali imam nešto drugo. Dođi molim te, da te zagrlim.“ Viša je od mene, njene su se ruke raskrilile, ali nije me toliko taj poziv privukao koliko njene oči: meke, suzne, prijateljske… toliko tople da sam se izgubila i u njima i u njenom zagrljaju. Ostale smo još trenutak, dva, tako zagrljene dok mi je niz kičmu prolazio srh istinske muke. Uvijek se sve vraća, ponavlja, analizira, ponavlja gradivo. Ali je zagrljaj trebao, da me ponovno ohrabri, da me ponovno utješi. Hvala ti Rita za tu gestu, voljela bih kad bi neki pročitali ove retke i shvatili da ne treba puno, ali treba - nešto. Ispričala mi je kako je u vrijeme dok joj je kćer bila manja doživjela iskustvo straha od gubitka. Radilo se o trenutnoj bolesti ili nemoći djeteta ali dovoljno dugo da shvati sve buduće mogućnosti.

Drugi mi je zagrljaj pružila Asja također kolegica s kojom sam nekad znala dugo čavrljati, družile bismo se na seminarima, poznavale smo iste ljude i događaje, bile bliske jednoj i drugoj. I sad smo, iako se malo rjeđe čujemo i još rjeđe viđamo. Nedavno joj je također umrla majka s kojom je bila vezana i događaj ju je pogodio. Kaže mi, kako nije baš najbolje ali mi uopće ne želi pričati o osjećajima neposredno poslije gubitka jer zna da moj i njezin nije usporediv. Kažem joj za svoju mamu. Ali i za te (moje) odluke, za okretanje leđa bliskih, za dodatne muke preispitivanja same sebe….. A onda dobivam verbalni zagrljaj (konačno netko) s riječima, da sam dobro postupila. Možda nikada neću biti na čisto jesam li ili nisam pogriješila ali te su mi riječi značile i znače puno. Neće me osloboditi pitanja oko krivice ali su mi pružile utjehu. Veliku. I ne samo taj dan.

Eto, koliko je malo potrebno da dobijem ono što još jedino mogu dobiti.

Razmišljam općenito o zagrljajima, o tim pokazateljima emocija svih živih bića i ne samo ljudskih. Zagrljaj je više od poljupca, kojem pridajem intimnije značenje uz prštavost erotike. Iako i poljubac može biti gesta prijateljstva ili iskazivanja ljubavi roditelja spram djece i sl. za mene će poljubac uvijek biti najvažniji dio ljubavne igre. A zagrljaj, zagrljaj je iskazivanje emocija velik kao planina, kao kuća, kao more, kao beskraj…. Zagrljaj kojim majka ljuljuška svoje dijete, kao što sam tebe mila voljela ljuljati; zagrljaj kojim ljubavnici prodiru ljubavlju jedno u drugo, zagrljaj starih prijatelja koji su se nakon mnogo godina ponovno susreli, zagrljaji potpore, čak su i dužnosnički zagrljaji simpatični pri promatranju, a ovdje su u pitanju stvarni i virtualni zagrljaji utjehe. Beskrajno uživam u njima, oni su melem mojoj stvarnosti, udaljenoj od svih.

I zašto te Una nisam grlila više, zašto te svaki dan nisam grlila pa i onda kad si pubertetski oholo prvi put odbila moj zagrljaj kao (već) nešto neprilično. Možda si se htjela napraviti važnom pred prijateljima, možda si glumila odraslost, ne znam, tek znam da ih od onda nisam često nudila niti ih zahtijevala, barem ne riječima, iako sam te često grlila, nevidljivo, samo za sebe, čvrsto sam te stezala. Moje su ruke uvijek bile obavijene oko tvoga vrata i onda kad bi me povrijedila i onda kad te nije bilo. Sve me boli za tobom.

I Iako te ne mogu materijalizirati Una, mogu ono što kaže draga, draga dadi, mogu materijalizirati tvoje ime koje i nakon tebe opstaje i trudim se predrago moje, da ti se to prelijepo ime ne zatre, ne nestane, činim sve što bi te moglo oblikovati u značenje, u stvarnu tebe, u tvoj lik. Nikada neću prestati pisati o tebi i za tebe, sve dok me um i ruka budu služili jer produljenjem života tvoga imena i prezimena i ti si dio stvarnosti.

I kao što je ovaj usamljeni i maleni plod divljeg šipka prosuo svoje crvenilo unutar mrtvih kamenih zidina Pietrapelose tako i vaši zagrljaji unose utjehu u moj život

za koju sam mislila da sam je uspješno nametnula samoj sebi i da će biti neko vrijeme u funkciji, raspala se kao mjehur od sapunice. Nisam doduše bila uvjerena da će moći potrajati dulje vrijeme, ali sam se naivno uljuljkala u trenutno djelovanje.

Znajući da ću murterske dane morati provesti sama i pritom se bojeći aveti koje će me opsjedati naročito u trenucima kad počinje sumrak, samu sam sebe istrenirala da okrenem stvarnost i mislim da se ništa nije desilo. Moj vlastiti život dobio je novo obličje, počinjao je i trajao na drugi način. Samoobmana je uglavnom funkcionirala, a mozak je prihvatio ponuđenu opciju. Povratkom kući, kazalište je nastavilo predstavu. Na posao, s posla, kod kuće, večeri pune poslova. Djelovalo je i na groblju. Sitan je glasić u meni doduše neprestano upozoravao da ću te možda na taj način posve uništiti, ali bilo je dobro. Mogla sam zaspati, ujutro i danju bila sam poput robota. Bez misli, bez osjećaja. Falili su, da, navika i stanje učinili su svoje no ja sam se ponašala poput ovisnika: „Sutra ću početi razmišljati, sutra, kad odignem zavjesu s uma“. A to sam sutra svakoga dana odgađala.

A onda, prošloga četvrtka prvi kuc-kuc: Luka, da, tvoj Luka. Zvono na vratima, moj treptaj oka prema njemu ukazao je na totalno neprepoznavanje. Prošlo jest već mnogo mjeseci od kada se nismo vidjeli, no ipak? Ruke su već stale podrhtavati. Pričali smo, a ja sam jedva čekala da ustane i ode. I onda novi tok-tok: priča mi, posve nepripremljenoj, kako mu je pukla veza, malo duža, te kako je u lošem raspoloženju…. To nisam niti rekla tvome tati. I iako sam se pripremala da ću jednog dana to saznati na bilo koji način, već sam u mašti, u razmišljanju i smišljanju podigla štit jer reći ću mu, nadajući se da će to biti saznato telefonom, da nam je to ujedno i zadnji kontakt. Jer kad i zadnja spona pukne moga će altruizma nestati. Što bi me trebalo biti briga tko te i kada zamijenio. Ali nije palo lako pa se i scenarij izmijenio. Ostala sam bez riječi, nijema, čak nisam ni osjetila njegov pogled, možda ga nije ni uputio, možda je to normalno, možda je to očekivano (iako u meni stupa plejada djevojaka odjevenih u crno, tamo negdje u dalmatinskom kršu; izgubile zaručnika, raskrstile s budućim počecima). Sanjam roman, sanjam prošlost, sanjam nešto što ipak ne bi bilo normalno. Ali tako to biva s osjećajima tvoje mame. Svi i sve je trebalo umrijeti sa mnom, s tobom.

Prije dva dana treći udarac. Znam da me više nikada nitko neće osloviti s riječju „mama“, a od ovoga dana neću niti ja više nikoga tako zazivati. Tvoje bake, a moje majke nema više. Bilo je očekivano, obzirom na slijed događaja, pa čak i slijed razmišljanja, i iako sam se posve udaljila od nje, zaboljelo je, gadno je zaboljelo. Najjače u momentu kad je opna te mentalne blokade pukla i u tom prasku ja sam se opet našla u danu kad sam te izgubila. Sve se vratilo svemirskom brzinom, bol je otpočela svoju pobjedonosnu pjesmu, kompletno stanje, emocije… sve, sve se vratilo, sve se sjurilo natrag na svoje mjesto gdje se najbolje osjeća. Ne mogu uspoređivati; ona je već bila u godinama kad većine njenih vršnjakinja, a vršnjaka još više, nema, priroda čini svoje. A tvoj je odlazak iskorak iz normale, većina tvojih vršnjaka počinje upravo sada zasnivati svoje obitelji, počinje budućnost i novi naraštaji. Ali zaboljelo jest. I boli. Jer se opet preispitujem, jer opet važem svoju odluku… ali da sam i odlučila preći preko svega, zar bih mogla vratiti vrijeme i učiniti događaje drugačijima. Sve je otišlo u nepovrat s tobom, više nisam tko sam bila, i više me se nitko i ništa ne tiče. Moja savjest? Zar nemam previše toga na savjesti, a što je u vezi s tobom. Krivnja me drmala i drma i uvijek će biti dio te iste savjesti. Više jednostavno nema slobodnog mjesta.
Žao mi je zbog svega, no svjesna sam i toga da bih dostojno tugovala za svojom majkom, da je sve drugačije, da se ništa nije desilo. Ovako, sve je usmjereno ka tebi, samo tebi, ne mogu si pomoći, ne mogu promijeniti ni situaciju niti samu sebe.


Crkvica na dragućkom groblju

U svakoj priči; filmskoj, muzičkoj, književnoj … pa i slikarskoj, iza riječi o gubitku voljenih, a naročito djece, počinje praznina. U kazališnoj se predstavi završava čin ili spušta zastor, u glazbenoj sve naprasno završava, u knjizi to je ili kraj poglavlja ili zadnja stranica…muk., tišina. Bez komentara. Započinje tišina.

Pitam se, pita li se itko, KAKO se živi IZA zadnje stranice, iza završetka čina, u trenutku kad utihnu instrumenti? Jer, živi se. Radi se o stvarnosti, o nečijem postojanju, za koje mnogi poslije pročitanog, odgledanog ili odslušanog, ne brinu i ne razmišljaju. Možda misle da smo u vakuumu, možda misle da i ne živimo kad nas već ne pitaju o tome, možda misle da živimo dva života: stvaran, onaj za kojeg pretpostavljaju da bismo trebali živjeti i onaj drugi, astralan, kojeg nam velikodušno prepuštaju, ionako rezerviranog za neke druge.

To sam se upitala ljetos na Murteru, nakon pozdrava moje susjede iz Križevaca s kojom se viđam jednom godišnje. Pitala me između ostalog i kako sam, a ja…. ja sam propentala nešto u stilu da si može misliti kako sam. Na njeno potpitanje jesam li dobro sa zdravljem, odgovorila sam protupitanjem, zna li što mi se desilo, naime, sjećanje me ponekad zna izdati, pogotovo u toj stvari; neki znaju, neki ne, ovisi kakve su bile prilike za tu vijest. Jednostavno, nisam znala, zna li. Pitala me što se desilo, a ja sam uz prethodni duboki uzdah (kao da se spremam zaroniti na dah) u kojem su u mozgu trenutačno zazvonila sva sjećanja i sve emocije, rekla kako mi je poginula kći. Pitala je kada se to desilo, a na moj odgovor da je to bilo prije tri godine, odmahnula rukom i rekla: „A to, znam za to, ali to je bilo prije, nemojte biti tužni.“

U svojoj knjizi „Mi smo njihov raj“ A. DuBois kaže (o smrti djeteta): „Majke se najčešće osjećaju rastrgane iznutra, a tuga ih sputava pa ne mogu nastaviti sa životom. U grlu im je „knedla“ koja se pojavila onoga dana kad su izgubile dijete i nikako je se ne mogu riješiti. Često nisu sposobne govoriti bez suza“.

Nije me spopao jad, žalost i tuga, iako su mi suze frcnule u potocima, osjetila sam – istinski bijes. Ovo nije mjesto na kojem bih navela sve one izraze koje mi je mozak proizveo iako su usne ostale nijeme, ali iskreno ću reći da me samo fizička prepreka u liku vinove loze na pergoli spriječila da je ne udarim posred lica. Okrenula sam se i ušla u kuću. Bjesnila u njoj. Udarala u zrak. Suze bola zamijenile su one bijesa i uvrede. Jer svojim je riječima, svojim je postupkom, svojom je bešćutnošću dokazala kako su ljudi doista samoživa bića, uljuljkana u svoju trenutnu sreću i „sreću“ , okrenuti samo sebi i svojim prizemnim interesima. Mogla sam joj izgovoriti sijaset riječi kao dokaze da ne bi tako reagirala da je na mom mjestu, odnosno, valjda ne bi. Ima djecu i baka je, i valjda ih voli. Zar je onda tako teško razmisliti o onima kojima je sve oteto?

A. DuBois kaže i ovo: "Postoje ljudi koji razumiju što znači skupljati djeliće slomljenog srca, a ja dodajem da na žalost postoje i oni koji niti razumiju, niti ne žele razumjeti. O takvima A. D. govori ovim riječima: „Vidjela sam kako se ljudi udaljavaju kad netko umre jer ne znaju što bi rekli ili učinili za tugujućeg. UDALJITI SE OD LJUDI DOK STE IM NAJPOTREBNIJI JEDNAKO JE KAO DA IH UDARITE NOGOM KAD PADNU.“

Dobro rečeno, počesto sam imala i imam taj osjećaj. Još je gore i to što uopće ne shvaćaju što čine svojim nečinjenjem.
Zaista, mogu li takvi zamisliti kako je to činiti nam pokrete, primjerice prati zube, a onda ugledati svoj lik u zrcalu i uvijek, u svakom trenutku vidjeti kao aureolu, svoje dijete?
Mogu li zamisliti kako nam je spremati sobe, prati posuđe, brisati prašinu, i pri tom dodirivati okvire fotografija na kojima su naši ugasli životi?

Ništa nije i ništa neće biti kao prije. Imamo težak zadatak, ponovno naučiti živjeti, ponovno činiti stvari mehanički, ne razmišljajući o sljedećem pokretu… a opet, sve je drugačije, sve je novo. Svojim smo se gubitkom iznjedrili u neka posebna bića, u neke posve drugačije ljude, s križem usuda na leđima, s njihovim imenima u očima, pa zar je onda tako teško pridržati nas rukom suosjećanja.
Samo to, ništa više.

Murterski cvijetak, pomalo uveo

i za njegovu majku Andu
I za njezin vječiti vrisak.

Ono što nas dan za danom ubija jest saznanje da su najveći gubitnici oni kojih nema n











31.kolovoza

Za Antoniju, prelijepu djevojku
i njenu mamu:

"Znamo da prepuklo srce čovjeka stvara jedinu, najveću i neponovljivu bol".

Čija si

Čija si,
koji li su tvoji puti,
gdje li su ti konaci?

Razapetu čežnjama
progutalo te bespuće
i nema te nigdje više,
ni u zraci
zore treperave,
ni u mrku oblaku
noći olujne.

Nema te,
nema te nigdje više......

( Vedrana Štiglić Vidović iz zbirke pjesama "Da me zaboliš")

Ponekad, ponekad i ja, inače rječita, ostajem bez riječi, mog jedinog utjelovljenog sredstva izričaja boli.
Možda je to i zbog toga jer neprestance pričam s tobom, u sebi, tiho ili glasno jer mi je jedino to još i preostalo, imati te u svom srcu.
Ali kada te to nisam imala? Za mene si s prvom svojom kretnjom koju sam osjetila, s prvim dahom i s prvim pogledom, postala moj Svemir, moj život, moje postojanje.
Za tebe sam disala, za tebe sam bila.
I jer nisi, niti ja nisam.




Što znače riječi: imam te u srcu, kada mi to nije dovoljno.
Ne mogu, ne mogu, ne mogu, ne mogu Una.....živjeti bez tebe.


Danas, 28. srpnja, na dan tvoga rođenja umro mi je kolega i prijatelj Milan Šop. (Psiho). Zamolila sam sjenu njegovu, ako jest i ako jesi "s druge strane" neka te pomiluje mojom rukom, na današnji dan.....


Mile i drage moje, u mom jadnom i okovanom srcu ima mjesta za vas, vi ste odjek moga dozivanja, moje čežnje i očajne boli:

# Mila Vesna,
u mislima sam s tobom i na današnji dan. Danas je Unin rođendan.
Ostavljam ti zagrljaje utjehe i želim ti snagu da ga prebrodiš.
Sandra (Stelina mama 28.07.2009. 11:18)

# Draga Vesna
Danas je Uni rogjendan
znam...znam koliko boli ovaj dan
samo ti saljem tihi zagrljaj prepun utijehe,mada znam da te nista ne moze utjesiti
Slavica (mama 28.07.2009. 12:45)

# Una je rodena na isti dan kao i ja,samo je ona 10 godina starija.....
Duze vrijeme citam Vas blog ali se nikada nisam usudila ostavit komentar.....
Jednostavno nisam znala sto reci....
Neka Vam Bog da snage za dalje...Molit cu se za Vas......i Vasu Unu.....
(...stay with me don't let me go... 28.07.2009. 14:41)

Danas sam zapalila i jednu virtualnu svijeću na http://www.gratefulness.org/candles/enter.cfm?l=eng
a posebno me ganuo očaj još jedne mame, M. mame:

1. Sine ovdje plačem, ovo je moj kutak i molim ti se, povedi me...povedi anđele moj
2. Čedo moje, najljepše moje oko plavo...sve si mi ti, sve što imah na ovom svijetu i nisam te znala čuvati nisam jedino moje nisam
3. Mamino sunce na svijetu ovom što da radim više...možeš li doći po mene, molim te, nemam nikog ovdje nikog i ne treba mi niko, samo ti
4. Dragi se Bog sad brine o tebi... ja nisam za ništa, ni za ovaj svijet milo moje ni za tebe to me najviše boli, a nisam ni za sebe...meni se ide k tebi
5. Bože daj da se razbolim daj mi da odem odavde....

čije su molbe jednake mojima.....

Hvala ti Marija, puno, puno...

una
Zvjezdice malena gdje sijaš sada... moje misli tebi lete... zagrlila bih i tebi i njega .... samo na tren... daj mi taj tren...

Iz upravo objavljene zbirke pjesama „Da me zaboliš“ Vedrane Štiglić Vidović, prof. (bila je jednu školsku godinu i tvoja profesorica HJ) izdvajam:

Kavez

Poklonili mi pticu
za radost
sitnu, snuždenu.
Otvorite, molim vas, prozor
pustite život,
pustite životu
nek leti
slobodan plavetnilom.
Nemojte ranjavati
tišinu moga kaveza,
ne darujte mi više nikada
ptice zarobljene.

Protumačila sam samoj sebi i svome životu, da je kavez moj sadašnji život, a ptica sitna, snuždena, male radosti za koje neki, meni bliski, smatraju da moram živjeti, a ja, ja je…...puštam na slobodu nek' pripadne drugima, za mene nije.

A ipak sam učinila iskorak, otvorila sam sama vrata svoga kaveza jer mi se u misli uvukla jedna plava „knjiga“, tvoj diplomski rad, jedne subote dok brisala sam prašinu. I uzela ga u ruke, prelistala, pomilovala mu korice, a onda sam čitajući retke dozvala u sjećanje dane i večeri kad bi mi donosila svoje krokije da ih pregledam, ispravim, pa i prepišem. U kompjutor bih tada ubacila CD sa 150 najljepših klasičnih melodija i dok bi mi tijelom strujali Smetana, Brahms, Grieg ili Bach, tvoje su me rečenice, tvoje deskripcije, okretale ka prošlosti, srednjovjekovlju, Bujštini i njenim kostelima, Pietrapelosi, smaragdnozelenim šumama, vodi bistroj, mirisnoj…

Pa sam tako prihvatila poziv tvoga tate da dvije srijede lunjamo Istrom: Grožnjanom, Dragućem, Oprtljem, Humom, Čepićem (bujski). Pred svaku smo crkvicu zašli, čitali natpise o godinama izgradnje, zavirivali u ljepotu fresaka, sklanjali se pred vrelinom sunca u hlad ladonja. Tamo gdje bismo došli u posjed ključa ili su vrata bila otvorena ulazili bismo u polumrak sakralnih građevina i divili se potezima kista ili dlijetu i čekiću kipara. Sve je mirisalo na tamjan, cvijeće i paučinu. Obišli smo sve gradske lođe, zavirivali u potoke i potočiće tražeći srebro vode, presušili su. Dok su naši koraci odzvanjali prastarim uličicama obloženim kamenjem, skliskim od kiša i tuđih koraka, ja sam u zakutcima svoga uma tražila odjek tvoga smijeha, tvojih riječi. Sve teže ih dozivam u sjećanje, glas mi je tvoj sve dalji pa se zbog toga mučim, preslušavajući zvučni zapis tek jedne tvoje rečenice.Tvoj smijeh i tvoju riječ: „Reci nešto“. Iako imam samo te dvije riječi, dovoljne su za postavljanje startera na početak pa mogu lagano skliznuti u mantričnu svakodnevnicu. Bez toga ne bih mogla.

Dok auto je lagano klizio cestom ispod Učke, možda zbog teksta pjesme koju su izvodili Neno Belan i Massimo Savić, suze su zastrle pogled na plave obronke. Ni ovdje nisam bez tebe, u potpunosti si srasla s mojom nutrinom. I dok slušam riječi pjesme „…njeno su lice isprale kiše…“ ponavljam glave oslonjene o staklo: „Potrebna si mi Una, potreban mi je tvoj život, nepravedno je da sam ostala sama, nepravedno je da pogled na svu ljepotu prirode i djelo ljudi izaziva bol i suze, a trebao bi samo – osmijeh“.

Tvoj diplomski rad sa ocjenom: izvrstan



Dio diplomskog (prijevod glagoljskih natpisa)



Draguć- crkva sv. Roka



Oprtaljski visovi



Hum - zarobljena ljepota



Srednjovjekovne uličice grožnjanske

Neki kažu da je vrijeme trenutak, a neki da je vječnost.
Za sve one koji su izgubili najvrjednije u životu, trenutak je bila sreća zajedničkog postojanja, a bol postala vječnost.

In memoriam Branimiru
21.07.2007. - 21.07.2009.

- 10:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #