emocija

kaže jedna stara kineska poslovica.
Koliko god samu sebe pokušavala uvjeriti da neću dobiti nikada i ni od koga odgovore na „zašto“, s tim unaprijed neodgovorenim pitanjem hodim k tebi svake subote. Prije tri tjedna, dok se spuštam stepenicama, klateći u rukama uvijek istu vrećicu sa „alatom za tamo“, prvo me zbuni, a onda utuče konstatacija susjede koja pere hodnik, da idem „obaviti svoje“ na groblje. Zbunjena, govorim joj gotovo nesuvislo da se tamo zadržim najkraće što mogu jer si ionako sa mnom cijelo vrijeme, a kako me gleda bez smisla u očima, zbunjenost prelazi u utučenost. Obavljam li ja zapravo (neku) svoju dužnost svake subote? Budim li se s dnevnim rasporedom u kojem je druga stavka poslije ispijanja jutarnje kave, obaveza? „Obaveza??? Zar je Una postala tvojom obavezom?“, vrišti mi srce. „Srce je ionako organ za pumpanje krvi, nije to mjesto za oltare“, zbori mi um, „ja sam taj koji stvara obveze, postavlja zadatke, budi te opterećenu teškim teretom, ja sam taj koji ti maše njenom slikom ispred očiju, ja sam taj koji te gleda u ogledalu dok papirnatom maramicom brišeš otopljeno crnilo maskare pod očima. Ja sam onaj u kojem dižeš cigle oltara.“ Težina subotnjeg jutra dobiva na inerciji. Perem slova na kamenu. Unutrašnju mrežu onih koji je imaju. Divlje ribam slovo „A“ potom „R“. „E“ i „N“ nešto manje. Na sitnim slovima iskaljujem bijes i mržnju. Gledam na susjednom kamenu raspelo, plastičnu bjelinu anđela čuvara i sotonski dahćem prema njima: „Zašto, zašto, zašto…???? Ako ste vi oni koji su imali prste u tome, nestanite zauvijek. Prokletnici!“, dodajem jedva dišući. Ne bojim se više ničega jer mi se sve desilo. Povratkom kući nije mi dan upropašten, upropašten mi je život.
Prije dvije subote tvoj „stari“ upotrebljava istu riječ, iako mu nisam rekla da sam je već čula. Progutala sam je prvi put, gutam je i ovog puta. Vjerujem da mu se omakla jer je bacio zabrinut pogled prema meni koja sam ušutjela grabeći prema grobu. Odvojena od njega korakom i riječima. Povratkom kući mi dobacuje neka se spremim jer je sunčan dan pogodan za šetnju Istrom. Idem. Kud god. Ionako je svejedno. A onda tamo gore, u Gračišću, vidim tvoje oči kako prelaze preko zavjetnih čavala na crkvi sv. Marije i slušam te kako mi otkrivaš tajnu o onima koje su svoje neispunjene nade zabijale u fuge između kamena, snatreći o mirisu tek rođenih. To si pričala turistima, a potom meni. Iako se crkva restaurira pa je dosta čavala „izgubljeno“, zalazim među daske kako bih dotakla kojeg, pa da osjetim vezu sa ženama koje nisu imale sreću imati dijete, ali i tebe. Tvoju ruku. Tvoje prste. Samo hladnoća. Moja želja rasuta danom.


jpeg image hosting




Pogled s vidikovca u Gračišću

Utjeha zvijezde

ne boj se
čemu strah
i ti i ja
već bili smo prah

smrt nije kraj
i njome ne prestaje put
onaj tko davao je sjaj
beskrajem je razasut.

(Dragan Gortan)

Kako bih se mogla složiti s time? I dok je za pjesnika njegov otac, sjaj beskrajem razasut, kako to pomisliti za svoje dijete? Za tebe Una?
Sjetim se i riječi onih koji kažu da nije izgubljeno jer je – bilo. Cijelo tvoje postojanje?

Kao da sam zanijemila i nemam što više reći. Potisnula sam svoju petogodišnju patnju i bol duboko u sebe jer je oko mene zavladao zaborav. Više nemam ni s kime pričati o tebi, a pričanje same sa sobom i mene je zamorilo. Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Sjetim se kako su mi se mnogi u početku obraćali riječima da im se javim za podršku budem li je zatrebala, kad god i o čemu god, a ja se pitala što da učinim kad me bol prožme besanih noći, hoće li mi se itko javiti i što da im kažem ako ih probudim? Pa tako nisam nikoga zvala, nikoga budila, nikoga pitala. Pa su ljudi zaboravili.
A boli i dalje, samo unutra, duboko i potmulo. Svakodnevno. Kad u momentu dozovem tvoju sliku, bol postane akutnom pa štitim samu sebe tako što to sve rjeđe činim, pa onda boli kronično.
Onda sam jednog dana upalila TV i posve slučajno okrenula program na kojem se emitirala emisija 8. kat. Tamo negdje od 2/3. Vidim mlađu ženu, Dubrovkinju koja je prije 20 godina izgubila tatu i dečka, a onda i gđu Lj. M.H. koja je izgubila kćer jedinicu. Emisijom na temu kako se nositi s gubitkom voljenih kao da je dominirao pojam samosažaljenja i to s negativnom konotacijom. Slušam, gledam, plačem pa kasnije važem odgledano i odslušano. Radi li se kod mene o samosažaljenju? Jesu li samosažaljenje trenuci u kojima mislim da bi trebala biti ovdje, kad mislim da su mi dani očajno prazni i besmisleni bez tebe, kad nemam planova većih ni dužih od sutrašnjih. Tanka je linija između samosažaljenja i konstatacije zbilje. Bojim se da je ne pređem, a onda se pitam s ljutnjom kome je uopće bitno o čemu se zapravo radi. Tko će pretrpjeti štetu od prelaska crte? I pitam se, pita li se itko kako je živjeti istodobno na dva kolosijeka onima koji su izgubili djecu? Znaju li koliko je potrebno samokontrole da na jednom kolosijeku djeluješ prirodno, normalno, čak se i nasmiješ, a na drugom živiš život stvarnih emocija. Ne znam kako drugi uspijevaju, jesu li dvije pruge spojili u jednu ili kao i ja balansiraju između jedne i druge, a zapravo ne krećući se ni po jednoj. U vremenu kratko iza tragedije suludo sam tražila komunikaciju s bilo kime, buđenje interesa oko bilo čega izvan događanja, vjerojatno bježeći od stvarnosti. Tako sam se našla i na internetskim stranicama na kojima se o boli takve vrste ne priča. Pa se ljudi vesele, zadirkuju, a ja „gljivarim“ (rječnikom gore spomenute Dubrovkinje). Veselost me okružuje, a ja ne sudjelujem u njoj jer sam izgubila emociju veselja. Na zadirkivanje odvratim istom mjerom no čim tema krene prema djeci, planovima ili sjećanjima, postavljam štit. Povlačenje. Stop. Stanje gljive.
Nema ovdje samosažaljenja ali je prepuno tuge. Tugujem istodobno za nas dvije. Tvojim glasom i u suzama izjavljujem da nije fer od života to što te nema jer si tek trebala početi živjeti punim životom. Svojim se javljam da sam ona koja je tog dana trebala otići i da nije fer što me život poštedio. Time što me poštedio samo me kaznio i natovario mi preteško breme. Nije u redu ni to da se takav besmisleni život nastavlja umjesto onog koji se trebao tek raskriliti.
U spomenutoj emisiji nisam čula kako bi to život, lišen nepotrebnog samosažaljenja zapravo trebao izgledati? Nema savjeta kako se probuditi, a ne pomisliti na svoju dvadesettrogodišnju kćer, ne pomisliti na to gdje je sada, nema savjeta kako se nasmijati, rasterećen, punim smijehom koji ide preko usana, nema savjeta kako s interesom slušati roditelje koji imaju sreću što su im djeca živa…. bez usporedbe. Dvadeset je godina trebalo toj mladoj Dubrovkinji da prestane biti gljivom ali razlika između mene i nje je u tome što će ona (možda) pronaći novog dečka, a ja ne mogu zamijeniti kćer.
No kada sam jučer na radiju u specijalnoj emisiji povodom Dana mrtvih čula riječi spikera da je najveći gubitak, gubitak djeteta a onda i riječi dvaju roditelja koji su ostali bez oba sina, znala sam da nisam prešla crtu. Jer se ne može niti prijeći. Jer ne postoji. Mi smo naime dva odvojena svijeta. Mi koji smo izgubili djecu i oni koji još nisu ili neće do kraja svojih života. I više se ne možemo razumjeti.

Una i Una

i Stelinoj mami: Potiskujući bol svakim danom sve dublje u sebe, pretvaramo se u bol samu.

Tako te rijetko nalazim u snovima, i doista ne znam je li mi je zato lakše ili teže. Na neki način je to susret s tobom (tvojom slikom, glasom....) ali je stvarnost nakon buđenja još teža i ne želim je. Noćas si bila tako živa, u okruženju mase ljudi, na nekom trgu, u nekom gradu... Gledam u tebe, sretna što te vidim, zazovem te, ti me ne čuješ. Zovem glasnije, još glasnije, ali ti me ne čuješ. Ne mogu doprijeti nikako do tebe jer mi smetaju ljudi i tvoj pogled nikako da sretne moj. Una, čuješ li me milo, molim te čuj me barem... beskrajno te volim...

Danas je tvoj rođendan, 29. U košmaraste srpanjske noći uvukli se i bremeniti snovi. Srpanj, vruć i težak kao da i moj teret čini težim. Jutrom sam potpuno dezorijentirana i s nekim posebnim pritskom u sjećanju na protekle snove. Ne mogu se ničega sjetiti, a znam da je trajalo cijelu noć. Ili se barem tako činilo.
Jutrom, kiša.
I sjećanje na taj dan prije 29 godina. Sve bi bilo drugačije i ja bih bila - ja, samo da se kob nije zbila.
Tvom je nonu 26. srpnja bila 10-godišnjica od kako ga nema. Sjećaš li se što sam rekla toga dana? Bio je toliko hrabar koliko je bio očajan. Zavidim mu svakog trena.

I opet sam posegnula za riječima nekoga tko ZNA što je gubitak djeteta.
Nekoliko sam dana razmišljala koje riječi napisati ili prepisati, a da bi mogle opisati tu bol i tu prazninu što si je za sobom ostavila u ovih teških, preteških 5 godina. Niti jedna riječ, rečenica ili misao nije to mogla predočiti. Kako opisati strah od svakog novog dana koji je predamnom, kako opisati potisnute suze kad prolazim putem do radnog mjesta po kojem smo obje koračale, pričajući, smijući se, šuteći? Kako opisati trenutak prožimanja tjeskobnog bola kad mi netko tijekom dana ispriča neku crticu iz života svog djeteta? Kako opisati trenutak kad mi se doslovno zatiljak naježi kad začujem nečiji smijeh toliko sličan tvojem? Kako opisati osjećaj predvečernje mučnine kad vidim da tvoje oči na fotografiji prate svaku moju vježbu? Kako opisati stiskanje grla i muku da progutam hranu koju si voljela?

Netko je odredio da dan ima 24 sata, moglo je to biti i manje ili više, ali vrijeme koje živim i koje čini moj dan i noć je teret s kojim se teško nosim.

Nosim te u srcu. Nosim te u sebi. Nosim te u umu. Nosim te u svakom trenutku svog postojanja: skrivenu, tajnu, rasplinutu… no sve mi je to premalo. Znam samo da te želim živu, s tvojim mirisom, opipljivu, sretnu i nasmijanu, tužnu i rasplakanu, bijesnu, ljutu…. stvarnu.

Ta koji je monstrum ili koja to sila smislila da ljudima dade svijest i emocije, sreću i gubitak? O pravdi i nepravdi dijeljenja količine navedenog, ne bih, to moj um ne može dokučiti.

Hvala Sandra

Nakon 5 mjeseci uzastopnih mučnih stanja glave (posvemašnji košmar, pritisak i nesanice) krenem put liječnika i završim na fizijatriji uz pripomenu fizijatra da konačno počnem misliti na sebe. Savjet: vježbe i lijekovi za smirenje kako bi mozak prestao slati svoje negativne „poruke“ tijelu: živcima i mišićima. I krenem i ćutim se malo bolje, ali kako i zašto svojem „srcu“ narediti da te odmakne? Još jučer se činilo tako obično, a danas osjećam početak „odbrojavanja“. Dolazi petak 1. srpnja i moram spremiti tekst in memoriam. Opet plitko disanje, opet u glavi započinje tam-tam, opet počinje prepiska uma i živaca…. A kako ispraviti nepravdu ako ne, patnjom…

S dolaskom proljeća, u meni se stvara još jedna, od tisuću drugih tjeskoba. Počinju naime organizacije izleta školaraca, što mi budi sjećanja na ono proljetno „ludilo“ 2006. kad si iz dana u dan, neispavana ali puna adrenalina odlazila u prve okršaje voditelja puta. Prolazila bih ispred tvoje sobe često slušajući (ili osluškujući) zvuk mobilnog alarma, žureći se da ti oslobodim kupaonicu, u mislima te prateći na putu i strepeći hoće li sve biti u redu.
A moglo je biti u redu jedino kad bih začula tvoje povratničke korake na stepenicama. Tad bi se srce smirilo.

I ove je godine krenuo isti postupak i ove sam godine bila „oslobođena“ kontaktiranja s turističkim agencijama. Samo radi jedne. Strepila sam danima od mogućeg glasa i pojave onoga koji nam je uništio živote. Sve nekako nadajući se da će kontakti biti obavljeni izvan radnog mjesta, jednog sam se ranog popodneva sledila. U glavi je zabubnjalo, srce je počelo mahnito preskakati, ruke se tresti, a suze frcnule. Iz susjedne kancelarije žamor, živost i – njegov glas. Veseo, poletan i bez ikakvog krzmanja koje bi se probudilo iz sjećanja, ili samo iz pijeteta. Mogao je, trebao je…. znao je da sam mu preko puta i da nas dijeli tek zid. Da ga čujem. Da povezujem. Da se prisjećam svakog trenutka.

I kad sam panično vagala mogućnost da se spremim i odem kući sve je zamuklo. U ured mi je ušla kolegica, razrednica jednog od osmih i započela prepričavanjem sastanka i dogovora. Iako sam svjesna da ima svoj život u kojem nema mjesta za moju prazninu zamolila sam je da zašuti, gotovo sam zasiktala da bi trebala znati kako mi je bilo tih sat vremena. Rekla mi je: „Oprosti, nisam se sjetila“ i otišla.Ta ista osoba kao i još neke koje se također nisu sjetile, sjedile su prije nekoliko dana uz bok biskupa koji nam je došao u posjet, pobožno upijale svaku njegovu riječ, klimale značajno glavama kad je ususret Uskrsu pričao o temeljnim kršćanskim vrednotama: praštanju, poniznosti, blagosti, pomoći – suosjećanju. Neke od njih su na uskrsno jutro nosile na misu simbole ovog blagdana, slušajući misu i opet se složile s riječima svećenika da je ispred svega ono ljudsko.Došavši kući, sve su uredno zaboravile.

Licemjeri zatucani, kad bi boga bilo, prvenstveno bi valjda takve posmicao jer nisu zaslužili nositi naziv i biti pojam, čovjeka.

A onom koji je u potpunosti zaboravio što je učinio, onom koji je neopterećeno nastavio svoj život kao da 500 metara dalje od njega ne živi dvoje ljudi,
dvoje skrhanih roditelja koji se bude s tvojom slikom pred očima, kojima je nestao osmijeh na usnama i još dublje, u srcu, kojima je patnja ubila sve emocije, koji upućuju svakodnevni milijuntni „zašto“ znajući da neće dobiti nikakvog odgovora, tom stvoru želim da postoji sve ono što mu kršćanska vjera navješćuje.

Nisi ga upoznala, a pokušao je unijeti zrnce radosti u naše opustošene živote. Došao je k nama u lipnju 2008. godine, a danas je prestalo kucati njegovo malo srce. Ne mogu vjerovati da je još prošle nedjelje radio nestašluke, da je još u srijedu sve bilo kako tako u redu. I jutros, kad smo već mislili da je s njime gotovo i da ćemo ga morati dati uspavati, sretna vijest veterinara.... bit će u redu... ali nije bilo, i dok ti je stari odmarao, a ja bila za kompjutorom on je - otišao. Svi odlaze, svi odlaze

Ima nekih dana kad je nemoguće živjeti bez tebe.
Ima nekih dana kad nisam sva svoja, kad me bol toliko ophrva da jedva dišem.
Ima nekih dana kad me sve moguće sitnice odvode na jeziv put sjećanja.
Ima nekih dana kad osjećam opsesivnu čežnju spram tebe.
Ima nekih dana kad zažalim što sam uopće ugledala ovaj svijet bez obzira na sreću koju sam proživjela.
Ima nekih dana kad molim sve postojeće i nepostojeće sile Svemira da ubiju mladost koja ne bi smjela postojati bez tebe.
Ima nekih dana kad obuhvatim rukama svoje lice i stišćem sljepoočice dok bol ne zabubnja u cijeloj glavi.
Ima nekih dana kad me tjeskoba koja se zastalno u meni ugnijezdila ne napušta od ranih jutarnjih sati.
Ima nekih dana kad pod usnama stvarno osjećam tvoju kožu.
Ima nekih dana kad zabijam nokte u vlastite ruke dok ne prokrvarim.
Ima nekih dana kad mantrično izgovaram tvoje ime.
Danas je takav dan.


Stavila sam je u tvoju sobu i čvrsto zatvorila vrata.
Zlo mi je od njene ljepote

Mjesto događaja bio je jedan od umaških najprometnijih kafića, a dan – stara godina, 31.12.2010. Tvoj stari se obreo u muškom društvu na „ćikuli – ćakuli“ dok sam ja hvatala vrijeme za rukav … za što uopće? Za iluziju nekakvog sretnog ulaska u novu godinu? Uvijek spominjem inerciju i bijeg od stvarnosti no uvijek teško pada, koliko god vremena prošlo; u početku stoga što je veza bila čvrsta, a kako vrijeme prolazi, zbog bojazni od slabljenja te iste veze.

Uglavnom taj dan provodim gušeći bijes u sebi, svako toliko se oslanjajući na kuhinjske elemente da povratim dah od užasa. I dok sam se tako borila s demonima u sebi, tvoj je stari najednom spazio tvog tetka i sestričnu ti. Stariju. Kako ulaze u kafić u finom staro- novogodišnjem raspoloženju, nakon obavljene kupovine, valjda. Pa mu se L. obratila s najširim smiješkom kojeg je moglo proizvesti njeno lice: „ Kako si stric Z….“ ili tako nekako. Znaš starog? I inače je takvo okruženje za njega oduvijek predstavljalo pozornicu na kojoj samo on nedostaje - glavni glumac. Sjećaš li se zadarskog FF u srpnju 2000.? Samo je to čekao. I dočekao. Unio joj se u lice s riječima: „ Tko si ti uopće? Poznajem li te? Četiri i pol godine te nisam vidio, a ovdje živiš? Kada si zadnji puta bila kod nas da vidiš kako je doista meni i tvojoj teti? Kada si zadnji put bila na grobu?“ Palo je tu i drugih teških riječi, sav jad i sva muka tvog oca slili se u to prijepodne.

Nisam bila tamo, nitko me nije nazvao da mi to prepriča, žali se ili ispituje. Pripomenuo je samo
da su mu oboje zaprijetili tužbom! Tužbom? Za što da ga tuže? Za to što je ostao živ poslije tebe? Za to, što na svaku godišnjicu sjedi sa mnom u tmini vrelog srpanjskog dana i mučno šuti sa mnom? Posve sami. Bez podrške, bez riječi utjehe, bez prijateljske, rodbinske geste. Ili za to, što je taj jad istresao pred svima?

Pa zar vam dosad već nije jasno da ste prokockali postojanje ikakvog osjećaja kojeg bismo još imali spram vas? Pa zar vam nije dosad već jasno kako ste nam se ogadili jer ste nas šutnuli k'o zadnjeg psa na cesti svojim nemarom, svojim odsustvom? I tebe su Una šutnuli, a to boli najviše od svega. Udarac o tebe ne podnosimo, udarac o tebe uzvraćamo. Ne znam je li im spomenuo kakvu zabranu posjeta grobu, no od tada ne vidim niti jedne svijeće osim naših. Ha, dobro im došlo, barem ne moraju imati obvezu. Ovako je najlakše, najbezbolnije. Okrenuti se neopterećeno svome svijetu, svojem egoizmu, i svojem japajakanju.

Živjeli vi meni, takvi kakvi jeste još tisuće godine kao kornjače, i nek' vam vaša zvijezda vodilja bude valjanje u vašem „samo ja sam važan/važna“, ja vam ionako više nemam što reći.


Pogled s motovunskih visova, siječanj 2011.

Peti je Božić od kako te nema, je li to uopće moguće? Je li moguće da petu godinu i dalje koračam po ovome svijetu, a tebe nema u njemu?
Ovih prosinačkih, predblagdanskih i blagdanskih dana, neprestance razmišljam o sreći. Što je uopće sreća, kako je itko doživljava, ima li onih koje ne dotakne, ima li onih koji je ne trebaju ili koji pak nisu ni svjesni da je proživljavaju … ne pomišljajući u što se može premetnuti.
Jesam li bila svjesna posebne sreće koju sam proživljavala od trena kada si rođena, Una? Jesam li ikada mislila na one žene koje bi sve učinile samo da mogu imati dijete, a nisu mogle? Pomislila jesam ali nisam promišljajući vagala količinu sreće koja mi je data. Jesam li pomislila kako je veliki dar i nadasve sreća, kada si izgovorila svoje prve riječi ili učinila svoje prve, nesigurne koračiće? Jesam li tada pomislila na djecu koja su teško bolesna ili rođena s manama koje im sprječavaju normalan život? Jesam li prolazeći češljem kroz tvoje medenoplave uvojke i kiteći te desetcima pletenčica, pomislila na djecu koja su na kemoterapiji zbog malignih bolesti i koja su ostala bez kose? Jesam li pomislila da sam zapravo sretna osoba kad bi me svojim nestašlucima primorala da ljuta viknem na tebe sve dok je bilo djece koja su bila zapuštena i odvojena od roditeljske paske i ljubavi, čiji bi ih roditelji tukli jer su im bila teret i smetala im? Jesam li pomišljala kako sam sretan roditelj jer si bila marljiva u školi, jer si bila odlikašica, jer si krčila svoj put kroz znanje kako bi ga okrunila diplomom, a onda otpočela svoj samostalni život? Jesam li se ikada pritom sjetila onih roditelja koje imam prilike svakodnevno viđati i koji muku muče da svojim školarcima plaćaju instrukcije, tjeraju ih na učenje, koji su sto puta godišnje pozivani na razgovore u školu kako bi im se i taj stoti puta prigovorilo zbog nedoličnog ponašanja njihova djeteta? Koji se nelagodno vrpolje pred ulazom u ured ravnatelja, crvene se, mucaju, čude se, a onda izudaraju svoje potomke, umjesto da sjednu s njima i pomognu im?
Nisam nikada uspoređivala, prosuđivala i nisam bila svjesna one količine sreće koja me mazila. Ne da nisam bila senzibilizirana na tuđe nevolje, ali me se nisu doticale kako su trebale. Grabila sam svoju sreću iz pune zdjele, nesvjesna koliko je krhka.
Moram naučiti kako prestati uspoređivati se s onima koji imaju, moram prestati povlačiti paralele. Moram shvatiti svoje mjesto, moram shvatiti da nemam, moram shvatiti da je to trajno. Sve dok živim, makar prividno, u istom društvu smatrajući se njegovim ravnopravnim članom, jad će me izjedati. Trebam tek naučiti jer do sad, nisam. Nesvjesna različitosti, patim ovih blagdanskih dana do iznemoglosti. Peti put nakon tebe, u dućanima gutam suze, odabirući dar za tvojeg Starog, peti put poslije tebe želim da netko ukine svu radost blagdana da je više ne moram slušati, peti put nakon tebe želim da mi onaj koga nema, ispuni jedinu želju da nastane takva katastrofa u kojoj bi svi nestali, peti put otkako te nema shvaćam svu težinu gubitka.
Moram naučiti da za mene nema zdjele sa srećom. Moram naučiti da svoje mjesto dijelim s onima koje sam na jučerašnje božićno jutro zatekla na groblju. Danijelinu mamu Božanu, kako priča sama sa sobom ili tek s Danijelom, Bobinu mamu, nas dvoje … Moram naučiti da sam sada netko drugi. Možda će biti lakše.
Trebala bih naučiti… al' još me muči nesrazmjer sreće. Možda sam samo bila lakoma i gutala sreću kao da će trajati vječno, možda sam trebala biti skromnija i manje gorda? A opet, kako ne biti sretna i gorda zbog tebe? Tá, sve si mi bila. Bila…..

Kao dijete, ispisivala bih svoje ime na snijeg, kasnije je tvoje bilo prvo



Kod nas...

samo znam da mi danas nije nimalo teže no ostalih dana. Svaki mi bogovetni dan započinje mislima na Tebe, svako mi jutro otpočinje oštrim ubodom u samo srce, svako ustajanje iz kreveta popraćeno je željom da me tog dana uzmeš za ruku, da me konačno oslobodiš.

Današnje je jutro ipak obilježio rukovet bijelih ruža, kišne su se kapi stopile s mojim suzama, polako smo tvoj stari i ja prošli poznatim stazama do tvog mjesta. Tvoje mjesto, Tvoja ploča, Tvoja vaza, Tvoja ruža, Tvoja svijeća ………. neizrecivo bolno bubnjaju u mojoj svijesti.

Današnji bih dan trebala posvetiti mislima na svoje roditelje, baku i dedu, na roditelje tvoga tate, danas bih ih trebala vizualizirati svojim odlaskom na groblje, zazvati ih milim imenima, položiti cvijeće, zastati nijemo i sjetiti im se osmijeha, blagosti ruke i prelijepih zelenih očiju svoje bake.

Danas bi trebao biti dostojanstven, sveti dan.

Umjesto toga danas mislim samo na Tebe, ždere me jad, nepravda me lupa o glavu. Ne mogu ni pomisliti na druge ma kako mi bliski bili i ma kako mi nedostajali u životu. Svaku pomisao mi dotuče pomisao da Tebe nema, Tvoj osmijeh je zaledio moj, zbog sjećanja na Tvoj glas, moj je zanijemio. Kako nositi takvo breme?

Uz jednu od najljepših pjesama:


elton john Norma Jean
Uploaded by manon42. - News videos from around the world.

Njenoj mami Sandri:
Četiri godine su prošle, trčeći najbržim trkom i istodobno se vukavši poput magle. No, što je uopće vrijeme onome tko je izgubio? A što tek onome tko je izgubio dijete i nastavio živjeti? Te smrti...
Sebastian Barry, “ Tajno pismo“:
Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme."


Uzmi slušalice i zatvori oči pa poslušaj ove stihove jer govore o istoj boli

Prošao je i rujan, četvrti poslije tebe. Omeđen nekim događajima (umaškom poplavom) ali još više, redanjem još jednog reda cigli na zidu koji me odvojio od stvarnog života. Iza zida, događaji se nižu, stvarni život teče ali ja u tome ne sudjelujem. Svjesno odbacivši stvarnost i prisutnost nekih ljudi za koje mi se učinilo da nisu zaslužili biti dijelom mog života, suzila sam ionako tanušni krug individua s kojima sam još donekle u kontaktu. Slušam to malo preostalih kako mi prepričavaju događaje s vjenčanja svojih sinova/kćeri, kako im je unučad prohodala, progovorila, ima grčeve, nema grčeve, odrasla im djeca našla posao, ostali bez njega… klimam glavom, kao, slušam ih, i mislim si: Što me briga? Što se mene tiče, mogli bi komotno u nepovrat.
U mjesecu rujnu svakodnevno sam preslušavala Balaševićevih 4 CD-a, razmišljala o tom pjesniku što ga krasi tankoćutnost, pronalazila se u nekim riječima (ciganski „…bog sad zamke postavlja, koga li to noćas ostavlja…“ bez obzira na moje skretanje u ateizam i nedostatak "dubokoumnih" stihova) i stalno se vrtjela među riječima rečenica:
„Nije to naš problem. Mi smo tu da pomognemo koliko možemo, ali ne možemo na sebe preuzeti njezin problem. To je njezin, a ne naš problem!“ Izrekao je to meni blizak čovjek, poznavala si ga i ti dobro. I on je roditelj, još više, pedagog je. Samo jedna mala opaska: sreća ga je mazila i mazi ga. Riječi nisu bile meni upućene, bila sam im slučajnim svjedokom. Iako su se odnosile na jednu drugu majku i njezino bolesno dijete, itekako su zazvučale opasno visokim tonom, tolikim, da sam podigla glavu i ostala – nijemom. Jest da najčešće nije moguće preuzeti bilo čiji problem na svoja leđa, ali na taj način postaviti barijeru između ljudi sa problemom/bez problema je neljudski. Pa da, pomislila sam, kad mene viđaju svakodnevno, u tih mojih 8 sati u kojima sam se teškom mukom istrenirala da budem netko tko zapravo (više) nisam, i oni su prihvatili da je sve teško i loše iza mene. Gledaju me kako radim, hodam uzdignute glave (podočnjake i smušenost ćemo staviti na stranu, loša noć, hm?), smijem se, ljutim se, pričam, pišem, telefoniram….. vide me onakvu kakvu me oni žele vidjeti, bez trauma, bez suza, bez bola. Tako je moj problem, moja briga, u konačnici, tako si i TI Una postala dijelom neke daleke prošlosti. Ja ne pričam, oni ne pričaju, ja ih ne podsjećam, nije te ni bilo. Ili jest, ali si postala dijelom moje prošlosti, za njih sad već tako daleke da ti se ni lika ne mogu odmah sjetiti.
Sljepari, ne vide da vrijeme ništa nije olakšalo ni izbrisalo, već sam u 4 godine jedino naučila lukavo bježati. Razmišljam kako mi se život iza crte pretvorio u najspektakularniji bijeg kojeg se ne bi postidjeli ni glavni akteri svjetskih bjegova. Planiranje, logistika, cilj, akcija. Sve pomno razrađeno. Ponavljano 1557 puta. Stojim na balkonu, pušim, a ti me pogledaš onim svojim plavilom – poslije ću o tome, kad dođem u krevet, plakat ću za tobom, stavit ću ruke preko ušiju da se odmaknem od bilo kakvih zvukova, otvorit ću um, dozvati te, plakat ću do iznemoglosti… U krevetu, haaaa … logistika – knjiga lakšeg sadržaja, nešto glupo da me uspava količinom gluposti… mislit ću sutra popodne kad stari bude spavao, mačak se lickao, pokrit ću oči prstima da ne vidim ništa osim tebe, plakat ćemo ti i ja za svim onim što nemamo, popodne opet dovlačim neke tekstove da ih na miru proučim….. Bježim, bježim maratonski, do iznemoglosti. To radim Una.
Samo što ponekad ne uspijem.
Bol me sustigne, uhvati me za ruku, trčimo, posustajemo zajedno. Tada dan poprimi oblik tvoga lica, nebo se oboji bojom tvojih očiju, nešto se unutra, u meni premetne, nešto me stisne i plačem, plačem suzama i bez njih, a istina me udara i rukama i nogama....


U svemu samo tebe zamišljam i tebe vidim

Te subote, 3. srpnja 2010. godine, došavši pred Uninu ploču i našavši samo ono što smo na godišnjicu, 1. srpnja ostavili mi, njezini roditelji, osjetila sam ubod u srce: razočaranja, jada i bijesa; sjetila sam se, da sam Te Slavice vidjela u četvrtak, na TAJ dan u P. i da si mi rekla da ideš kod Une, a nikakvog traga nije bilo.
A onda, pročitavši danas Tvoje pismo, shvatila sam. Sve. Oprosti mi. Previše sam još ranjiva, patnja me neprestance dere, boli me Unin odlazak i straši me pomisao da je sve dalje od nas.

Pismo:

UVIJEK U SRCU I MISLIMA S UNINIM RODITELJIMA ILI UVELA JE BIJELA MARGARETA IZ MOGA CVJETNOG OTOČIĆA

PRVI JE SRPNJA 2010. VRUĆE JE I SPARNO. IPAK IDEM U ŠOPING I BAŠ DANAS U PLODINE... U MOM DVORIŠTU CVJETNI JE OTOČIĆ, A U NJEMU NAJVIŠE MJESTA ZAUZIMA GRM BIJELIH MARGARETA. TRAŽIM TEK PROCVJETALU.
MATO KUŽI, OPOMINJE ME, A ZNA DA NE MOŽE NIŠTA UČINITI ILI NE ŽELI, SUOSJEĆA I ON.
SUSREĆEM TEBE U PLODINAMA, IZNENAĐENA I ZAPREPAŠTENA, DA SMO SE DOGOVORILE NE BI ISPALO TAKO. ODLAZIMO NA GROBLJE, TRAŽIM UNU, UVIJEK JE TRAŽIM, OVAJ PUT DUGO.
U RUCI MI SKROMNA MARGARETA. ALI MOJA, IZ MOG VRTA.
NALAZIM UNU I MISLIM DA JE VIŠE NEĆU MORATI TRAŽITI.
PRED TUŽNIM MRAMOROM, RIJEČIMA KOJE JE SAMO JEDNA MAJKA MOGLA PRONAĆI ILI IZNJEDRITI.TOLIKO MALO, A TOLIKO PUNO, DUBOKO, TOPLO, BOLNO DO LUDILA, VELIČANSTVENO DO NEBESKIH VISINA, DO UNE.
PUPOLJAK BIJELI I CVJETNI ARANŽMAN BIJELI S TOLIKO LJEPOTE U SVOJ SVOJOJ JEDNOSTAVNOSTI I OSEBUJNOSTI.
SAMO SU VESNA, MOJA VESNA I ZLATAN, MOGLI NA TAKO, SKORO NESTVARAN NAČIN ODVOJITI ŽIVOT OD SMRTI, ODVOJITI SVOJU UNU OD BANALNOSTI.
MOLITVU SAM PONAVLJALA NEKOLIKO PUTA, ALI NIKAD DOVRŠITI.
NISAM SE USUDILA OSTAVITI MOJU MARGARETU, DA NE POKVARIM SKLAD I INTIMU VAS I VAŠEG DJETETA.
DAN KADA SE RODILA I PRVI SRPNJA JE SAMO VAŠ I UNIN DAN.
ZATO JE MOJA MARGARETA OSTALA I NEGDJE UZ PUT NAPUŠTENA, UVELA.
MOLITVE UPUĆENE BOGU SU ZA VAS, ZA UNU MOLITVA NE TREBA, ONA JE KAO I MOJA TEK PROCVJETALA MARGARETA, KRAJ PUTA UVELA.
U SVOM ODLASKU, VEZALA VAS JE ZA SEBE, ZA SVAKI TRENUTAK VAŠEG ŽIVLJENJA, SNOVA, TUGA, BOLI I PONOSA ŠTO STE JU RODILI.

U FARNAŽINAMA, 29.08. 2010.

VAŠA SLAV1CA

Hvala na svemu, na pismu, a još više na Tvom shvaćanju. Već dugo, predugo vremena nisam osjetila ganuće, sve emocije osim onih vezanih uz Unu su jednostavno iščezle kao da ih nikada nije ni bilo, no Tvoje me pismo istinski ganulo.

putujemo desetljećima najčešće na relacijama
Umag-Zagreb-Umag, Umag-Zagreb-Murter-Umag,
Umag-Murter-Umag pa iako je bilo iskoraka u
inozemstvo, Rijeku ili Osijek…. ova umaško-murterska
ostaje dosljednom.

I peto ljeto poslije tebe, sređujem popis stvari
koje će u putnu torbu i osim što primjećujem
da mi je sve manje vremena potrebno za
sastavljanje popisa, primjećujem i da mi je
sve manje stvari potrebno.

Sjećam se nekadašnjih pakiranja dok si još
bila u nježnijoj dobi, ti i stari ste mi povjeravali
pakiranje (iako ti je stari gunđao, a mi se pakosno
cerekale, da kao oficirski sin zna najbolje složiti
košulju i hlače, a da se ne zgužvaju) jer bih
sve popisala, organizirala „utovar“ u nečijoj
sobi, ništa ne bi bilo zaboravljeno, ništa
ne bi izvirivalo… ma da, ponekad bih te
posjela na torbe da ih pritisneš više sjećanja
radi na filmske komedije s istom tematikom,
a manje radi mogućnosti da tvoja težina
stlači stvari. Nije manjkalo ni svađa, dernjave,
inzistiranja da baš određena (ionako prekobrojna)
stvar nađe mjesta u torbi, no bila je to divna,
predivna - putna groznica. Tvoj stari i ja smo
se radovali godišnjem odmoru, a ti zbog toga
što smo uzbuđenje prenijeli na tebe i jupiiiiii…
put bi započinjao. Bilo je tu putovanja trajektima
(sjećaš li se Liburnije, Ilirije, Bartula Kašića,
sve do M.Pola) koje smo, smatram, svi voljeli;
dok bismo stajali na palubi, a vjetar nam vijorio
kosom i odjećom gledali bismo svjetla luka,
otoka i plovila, a pogled se pun čežnje
spuštao na srebrnu brazdu iza krme…
S nepunih godinu dana pošla si na prvo
putovanje do Murtera, još slaba i blijeda
poslije koparske bolnice, nozdrva punih
mirisa mora i kožom slanom od kapljica pjene.
Ujutro nas je dočekao Zadar i baka i deda,
zrikavci su ti pjevali pjesme dobrodošlice
već malaksali od vrućine i života, cijelim
putem do Murtera, i Dalmacija te dočekala
kruhom i soli“ podarivši ti oporavak, zdravlje,
čvrstinu i želju da prohodaš. Sjećam se i
puta nakon nekih 3 – 4 godine kad smo te,
jer ti je bilo dosadno, zadužili da paziš na prtljagu.
Dolazak na Murter u nedjelju na večer, u
kući nije bilo ni vode pa smo se odmah
okrenuli prema centru da nešto večeramo,
a ti savjesna, kakvom si se tek kasnije pokazala
u pravom svjetlu (zvijezda vodilja, zar ne?) pitala
si sva usplahirena: A prtljaga, zar ćemo je
ovdje ostaviti? U murterskoj kući, ha, ha…..
smijali smo se još godinama zamišljajući tu
sliku kako spuštamo prtljagu pa je opet hvatamo
za ručke i idemo u grad. Ljubavi i srećo moja!
Život si mi učinila bogatim, da bih na kraju u
cijelosti bankrotirala.

Sad me put ne privlači, odgađam ga dok se
može, no ipak ću se otputiti prema svome
starom utočištu. Pokušati po peti puta pronaći
barem nekakvo smirenje, pokušati ga progutati
kao antibiotik, zatvoriti oči, ne misliti, disati
duboko… možda uspije?!

Odlazeći iz Umaga, ipak se ne osvrćem,
ta sva je prtljaga sa mnom, prepuna.
Unutra su moje misli, čežnja, ljubav,
nespokoj, jad i bijes jer moja je prtljaga i ovaj put – moja glava.
(4.kolovoza 2010.)


Reci nešto

Pitam se često kako to da ne postoji više
tvojih fotografija, snimaka, zvučnih zapisa...
nečega što bi mi svako toliko smanjilo strah
da ću ti zaboraviti lice (osim onog sa fotografija)
ili pak glas. Nismo znali, nismo mogli znati...
jer da jesmo, zar bih to mogla čekati?




Uploaded with ImageShack.us

U mjesecu smo srpnju, najljepšem i najružnijem mjesecu. Odvaja kalendarsku godinu na dvije polovice, ljetno je godišnje doba kad sunce i vrućine caruju, mjesec je to u kojem si rođena i u kojem si prestala biti. Čini mi se kao da se prvu polovinu godine pripremam za dodatnu težinu Sizifova kamena kojeg guram uzbrdo, a drugu polovinu se oporavljam od kotrljanja natrag, na početak. Vrijeme je sjećanja na tvoje rođenje, tvoje djetinjstvo, na najljepše što mi je život podario … da… kad ne bi bilo 1. srpnja 2006., tog dana koji je sve uništio.

Na poslu nas je preostalo još nekoliko, nemam trenutno nikakav veći zadatak ili projekt u kojeg bih zaronila do dna, nedostaju mi gužva, stranke, kolege… bilo tko i bilo što, samo da nemam vremena, samo da ne mislim, samo da se ne prisjećam. Ali mislim. Pa me danas sam „sotona“ potjerao na pretraživanje internetskih bespuća, ali s jasnim ciljem, vratiti se u godinu 2006. U mjesec srpanj, u njegov 1. dan. Jutarnji list, arhiva. Pretražujem sve članke. Nema ništa za mene. Dan poslije 2. srpanj 2006.
Da je barem potraga bila bezuspješna ili otežana, ali nije. Evo ga:

Misteriozna smrt mlade Puljanke

Autor: Portal Jutarnji.hr Objavljeno: 02.07.2006
Mlada žena u dobi između 20 i 30 godina nađena je mrtva u subotu navečer u prevrnutu automobilu pulskih registarskih oznaka koji je sletio s autoceste u blizini Trsta nedaleko od Gabrovizze, piše današnji tršćanski dnevni list i II Piccolo.
Prema prvim nalazima, čini se da je automobil izletio i prevrnuo se barem 12 sati prije nego je nađen, a uzrok izletanju je prevelika brzina. Žrtva je ostala blokirana u skršenom limu automobila koji se nije mogao vidjeti s ceste jer je ostao na krovu u gustom raslinju. Uočilo  ga je tek vozilo za pomoć u prometu.Obdukcijom će se ustanoviti uzrok smrti. Prometna policija je ostavila otvorenima sve pretpostavke: da je vozačica zaspala, da joj je pozlilo, da je izletjela s ceste zbog neke životinje ili zbog nepažnje nekog drugog sudionika u prometu.
Inoslav Bešker


članak kojeg nisam pročitala tih dana jer tada i nisam živjela, kamo li nalazila snage za takve zadatke.



Čitam danas izvješće o događaju i počinje se mutiti u glavi. Kopam po najranjivijem dijelu sebe kao mazohist, ali ne mogu si pomoći. Danas, nakon 4 godine i 13 dana po prvi sam puta pročitala članak JL o događaju koji te usput svrstava u građane Pule samo radi pulskih registarskih tablica. Koliko će godina proći dok ne uzmem zapisnik s obdukcije u ruke i detaljno ga ne pročitam?
Jer kad to činim, kao da svaki puta ponovno umireš, kao da se sve vraća zgusnuto, komprimirano, na jutro 1.7. 2006. Boli đavolski.

Glasno: „Gdje ste sada dovraga, svi vi, koji ste mi tulili na uho utješne riječi, gdje ste dovraga svi vi koji ste pisali riječi zadnjeg pozdrava u novinama, gdje ste dovraga svi vi, koji ste meketali kako ste ostali bez najsjajnije zvijezde, vaše zvijezde vodilje, anđela, jedinstvene osobe……blablablikali…nema vas već dugo, vaša vam je zvijezda prebrzo zgasla. Što? Istrošila se baterija, izgorio fitilj, ili ste jednostavno pritisnuli: OFF, a, je li to u pitanju?“

Tiho: na dan 1. srpnja ove godine, tvoja je nadgrobna ploča bezobrazno čista i sjajna, nema viška cvijeća, pa ni tih simboličnih svijeća (koja je to simbolika, osvjetljava ti put, je li, put do gdje, put do koga?). Za dva dana, u subotu, 3. srpnja kad redovno tvoj Stari i ja glavinjamo našim križnim putem, ploča ista, recesija.

Zvijezdo vodiljo? TKO te to utrnuo, tko može po mraku i bez tebe, tko ne brine da zamijeni fitilj, baterije, pritisne ON?
Gdje su toga dana bili tvoja teta, „sestričnice“ Lanči i Iki, Luka, Lukini, tvoji iz firme, moji kolege i prijatelji, tatini….

Aaaaaah, grči mi se utroba i prži me vlastiti um, bijes mi pomućuje svijest. Grozim se. Zgranuta sam. Kad bih imala moć, uzela bih daljinski, podijelila ekran na prikaze gore spomenutih i jednostavno pritisnula OFF. Kao što sam to učinila u sebi.

Reći ću ti da današnji dan nije nimalo teži (lakoću ne spominjem – nema je) od ostalih 1461. Boli kao što je boljelo i kao što će boljeti. U trenutku predaha, udahnem i pripremim se za novi udar. Lelujam u toj istoj boli od buđenja do počinka, prihvatila sam je jer mi nije drugo preostalo. Zatičem se sve češće kako ruku držim na dijelu tijela gdje je bol, čini mi se, koncentrirana.
Ove sam noći (opet!) prevarila um i zaspala. Ujutro me u novinama dočekalo tvoje lice i moje riječi, klatno se pokrenulo, učinilo svoj četvrti krug i njihanje otpočinje.
Posižem i jutros za Pamukovim Muzejom, „razgledavam“ izloške i uspoređujem:

„…Čitatelju koji ne može posjetiti naš Muzej pojasnit ću da je lijevi gornji dio želuca ishodišna točka te boli. Kad postane snažnija, bol se odmah počinje širiti u šupljinu između prsa i želuca, kao što se vidi na ovom prikazu. Tada se ne bi osjećala samo u lijevom dijelu tijela, nego bi prelazila u desni. Činilo se da netko u mene zabija odvijač ili usijanu željeznu šipku, i unutra je vrti i poteže; ili da mi se u želucu i trbuhu nakupila jaka kiselina i da su za moje unutarnje organe prionule ljepljive i žareće morske zvijezde. Kad bi se bol pojačala, zahvaćala bi čelo, zatiljak, leđa, moje snove i svaki dio moga tijela, i stezala me kao da me hoće udaviti. Katkad bi se – baš kao što sam obilježio na prikazu - koncentrirala točno oko pupka, gotovo u obliku zvijezde, onda bi se penjala i punila mi usta kao kakva kisela i opora tekućina budeći u meni paničan strah da ću se ugušiti; natjerala bi me da zaječim, a u cijelome tijelu osjetio bih pulsirajuću bol. Na trenutak bih zaboravio bol kad bih rukom udarao u zid, radio gimnastičke pokrete ili kao sportaš opterećivao tijelo, no i kad je bila najslabija, osjećao sam kako kapa u krvotok kao iz pipe koja se ne da do kraja zavrnuti. Povremeno bi mi stezala grlo i otežavala gutanje, katkad se širila prema leđima, ramenima i rukama. No zapravo je uvijek bila u želucu, on joj je bio središte….“

„ …Kad bih duboko uronio u svoju bol, to jest dok bi se male kaustične bombe rasprskavale u mojoj krvi i kostima kao rakete pri vatrometu, svaka od mnoštva uspomena odvukla bi me nakratko od boli, katkad na petnaestak sekundi, katkada na sekundu ili dvije; potom bi me vraćala u prazninu stvarnosti ostavljajući za sobom još žešću bol. Tu bi prazninu ispunio novi i začuđujuće snažan izazivajući bol u prsima i leđima, izvlačeći mi snagu iz nogu. Da bih se oslobodio novog vala boli, nagonski sam uzimao nešto što budi zajedničke uspomene… Znajući da neću moći izdržati užasne bolove u nogama koji će nastupiti nakon što svaka od tih uspomena izgubi svoju moć utjehe, nisam mogao ustati dokle god sam maštao, a dok sam ležao, sve su me stvari poticale da maštam i iznova prizivale naše zajedničke uspomene…“

„… Svaki novi dan počinjao je s nadom da će mi sljedeći biti bolji i da ću je barem malo zaboraviti, no i idućeg dana osjećao bih istu bol, istu onu koja mi je ubijala želju za životom i pekla me u trbuhu kao upaljena petrolejska svjetiljka ..“

Danas će netko, ugledavši tvoju sliku u novinama i datum na kalendaru, pomisliti na tebe, upaliti svijeću u mislima ili tvojoj ploči, pokloniti ti svoju misao i trenutak vremena….. a za tvog „starog“ i tvoju mami započinje 1462. dan. Dan koji se nimalo ne razlikuje od prethodnih u ovih 4 godine.

Boli. Sjećam se. Svega. Svake sekunde. Ali od sjećanja….. čini mi se, ja ne mogu živjeti jer u meni i dalje gori Pamukova „upaljena petrolejska svjetiljka“.

Ljubljena.....



U riječima i mislima drugih:



una
u sjećanje na unu.. divnu djevojku.

— milicza from Hrvatska (Croatia)

U riječima onih s kojima dijelim istu bol:

BM
Prolazi vrijeme, tugu ne briše što teče dalje, boli još i više. Zovemo te tiho, odgovora nema sjećanju našem ti si vječna tema.

Za tvoje neostvarene snove, za tvoje želje i htjenja.. za sve što si izgubila.. palim ti svijeću .. Una
— Sandra Ž. from Zagreb, Hrvatska (Croatia)

1. Mrzim samu sebe jer sam ostala živjeti kad si ti otišla, a svi, pa i ja, kažemo: „Ako se TO desi, ubit ću se!“
2. Mrzim svako jutro, ovih gotovo četiri godine, u kojem se probudim – živa
3. Mrzim svaki dan koji je preda mnom
4. Mrzim sve subote, ledim se od njihova dolaska već petkom
5. Mrzim trenutak ulaska u cvjećarnu i trenutak kad mi cvjećarica daje spremljenu bijelu ružu
6. Mrzim hod između grobova jer mi strašan teret poguruje leđa i saginje glavu
7. Mrzim poglede i pozdrave ljudi dok mi suze teku ispod sunčanih naočala
8. Mrzim trenutke dok krpom brišem kamenu ploču i dok mi slova tvoga imena i prezimena mute pogled
9. Mrzim sve dolaske poslije groblja kući i početak radnih trenutaka u stanu
10. Mrzim pogled na samu sebe u ogledalu kupaonice
11. Mrzim sve moguće izlaske iz stana
12. Mrzim svu mladost oko sebe
13. Mrzim subotnje sirene automobila koji najavljuje nečije vjenčanje
14. Mrzim ljetne večeri kad kroz prozor tvoje sobe ulazi miris lipa
15. Mrzim muziku koja me zna ponijeti
16. Mrzim i najmanji trenutak koji ne razmišljam o tebi
17. Mrzim sve one koji te ne spominju kao i one koje te spominju
18. Mrzim svu postojeću ljepotu oko sebe, koju vidim, a koju ne mogu preokrenuti u ružnoću
19. Mrzim pogled u tvoju sobu, praznu do beskraja
20. Mrzim trenutke kada glačam robu koja nije tvoja
21. Mrzim svako jelo i piće koje si ti voljela
22. Mrzim vrijeme i ne mogu shvatiti zbog čega uopće prolazi
………………………
Kako me ova mržnja već dosad nije satrla?

U snu sam na ulici nekog grada koji u nedjeljno i proljetno i mirisno jutro liči istodobno na Zagreb, Umag i Beč. Hodam ulicom po neravnom pločniku i dok mi pogled zapinje o izloge osjećam se sretnom jer iščekujem zvuk autobusa i tebe u njemu. I doista, dok prelazim preko ulice na dio rezerviran za autobuse, a uz nogu mi nježno zapinju tulipani u raskoši uličnog cvjetnjaka, zaustavlja se taj bus. Staje, vrata se otvaraju uz zvuk zračnog pritiska… no nitko ne izlazi pa se naginjem prema unutrašnjosti. Znam da si unutra, srce mi počinje lupati od sreće i neizvjesnosti …a onda mi se pogled mrači jer u moru nepoznatih pogleda nema meni najdražeg. Budim se. Suočavam se s istinom i saznanjem. Boli me neprekidno i strašno praznina…i čini mi se da u tim trenucima ponovo umirem.



U subotu ti se tata vratio iz grada u koji je otišao iz bezazlenog razloga preuzimanja šparuga. Sa suzama u očima. Nisam ga takvog već dulje vrijeme vidjela. Mislila sam da mu je lakše no meni jer je više zaokupljen zadacima koje hrpimice preuzima kao čovjek koji umire od gladi. Nikada dosta. Tog dana je drugačiji. Jer se desio neplanirani susret s jednom osobom koju i ti znaš. S pjesnikom, Zadraninom Brunom Zorićem. Isplanirao i tog dana bijeg pa uletio u zamku buđenja zvijeri u utrobi. Ponovno mu tvoje ime izrečeno glasno zaderalo ranu. Vidim da smo isti. Dovoljno je samo da te netko spomene, da odjekne zvuk tvog imena izvan našeg uma i ruši se lažna kula smirenosti.




Prije dan i pol, desila se tragedija na Pagu. Poginulo je troje mladih u dobi od 19, 21 i 24 godine. Nema više Martine, Ante i Marina. Djevojka Martina Škoda s Paga, iz Povljane. Je li možda u rodu s tvojom cimericom Anamarijom?
Kaže prof. dr.sc. Đulijano Ljubičić, predstojnik Klinike za psihijatriju pri riječkom KBC-u:
„….U ovom slučaju rane zbog gubitka djeteta neće zacijeliti do kraja života jer je znanstveno dokazano da je najviše rangirana trauma – smrt djeteta“. Točno. Bez komentara.

I ne tražeći nalazimo jedna drugu, okupljamo se poput noćnih leptira, što ne misleći na mogućnost prestanka svog krhkoga života, bivaju privučeni magičnošću i pogubnim sjajem svjetiljke. I dok jednom klone glavica, a s krilaca mu otprhne fina prašina već drugi hrli na isto mjesto žrtvujući svoj život ludosti magije.
Mi smo leptiri iz neke druge priče, za nas je svjetlost izgubila sjaj zadnjim otkucajem srca bića kojem smo podarile život. Pa što nas onda okuplja ako ne zajednička bol, najveća postojeća?
Zdenka i ja upoznale smo se, kako to biva u ova moderna vremena, virtualno, putem bloga. Prepoznale bol one druge jer je same proživljavamo istim intenzitetom. Zdenka je izgubila svoju prelijepu kćer Irmu kao i ja svoju Unu. Zdenka zna kako boli svaki novi dan i misleći na mene, darovala mi u veljači knjigu Joan Didion: „Godina magičnog preživljavanja“.
Otvorivši knjigu otkrila sam posvetu kroz riječi Catherine Sanders:

„Nakon gubitka djeteta, roditelji moraju naučiti preživjeti samo s dijelom sebe koji je ostao živim, kao što moramo naučiti živjeti nakon amputacije noge. U tom smislu, može se reći da je gubitak djeteta jednak agoniji „fantomskog uda“. Roditelji nisu tjelesno oštećeni, ali su emocionalno u krhotinama, njihov doživljaj sebe strašno je unakažen i osakaćen.
Međutim to je gubitak za koji ne postoji proteza“.

Knjigu sam primila sa zahvalnošću s kojom bih je primila čak i da me riječi spisateljice nisu takle jer je namjera one koja me darovala toliko čista, toliko nepatvorena, toliko solidarna da jednostavno prelazi okvire uobičajenog čina darovanja.
Kad sam je uzela u ruke i započela s čitanjem, prepoznala sam se u emocijama spisateljice još jednom doživljavajući i proživljavajući tragediju, povlačeći paralele. Riječ je o proživljavanju gubitka životnog partnera, usput nalazeći utjehu u postojanju kćeri da bi nakon objave knjige i taj jedini smisao izgubila jer i kćer joj umire.
Dakle, iako nam gubitak nije isti, emocije i analiziranja stanja, jesu. I ona je, kao i ja, po gubitku voljene osobe posegnula za knjigama o samopomoći i odbacila ih prozrijevši njihovu bezvrijednost. Već po prvoj pročitanoj knjizi takve tematike shvatila sam da se ne mogu prepoznati u nametnutom kalupu, kako različitim početkom ulaska u nepoznati mi pakao tako ni izlaskom iz njega. Jer - izašla nisam. Nema tog vremena izlaska iz boli, koje bi potezom olovke, pa niti poslije milijun ispričanih priča onih koji su i sami spoznali istu muku, za mene postalo imperativom. U čudna vremena živimo gdje se slabošću smatra odstupanje od propisanog modela samosvjesnog čovjeka koji implicira borbu za napredak, borbu za postajanje br. 1. Ili smo prvi ili smo – anonimni pa valjda samim time i bezvrijedni. Imitira se najuspješnije, divi se njihovim savršeno sretnim i dirigiranim životima, bogatstvu, napretku, lijepom i vječno mladom licu i takve osobe kao da ne bi ni smjele doživljavati gubitak, kako novca tako ni voljenih. Za tragedije nema mjesta. Ako se i moraju desiti, zaboravit će se na njihovo postojanje tek ako se gubitnik pridigne i kao u crtiću ili video igrici, zadrži na licu isti osmijeh „ništa se nije desilo“. Suprotno, nečiju dugotrajnu bol, nečiju želju da izgovaranjem imena osobe koje nema, istu zadrži na životu, kako god to izgledalo, skloni su proglasiti bolesnim, patološkim stanjem, „kompliciranom“ žalošću, koja ukazuje na opsjednutost tugujućeg osobom koju je izgubila, a sve iz razloga da tu osobu na taj način i dalje održi na životu. Pa ako i jest tome tako, priklanjam se toj definiciji ili „prepoznavanju“ simptoma stanja „bolesnika“. Jer Una ti si bila i bit ćeš utočište moga života. Sve se moglo dešavati, lijepo i ružno jer kad bih se okrenula k tebi, sva sreća svijeta bi mi se osmjehnula. Time što je moj život najednom odijeljen crtom na ono prije i sve poslije i jer te u stvarnosti nema, nema ni utočišta. Stoga te trebam održati na životu okrećući se svako toliko prema tebi da bih mogla postojati i opstojati. Neka bude tako. Nemam drugog izbora. Jer jesam bolesnik sa svim implikacijama (koje se navode u knjizi): Tražim (te). Bila sam prestala jesti, zaboravila sam disati. Slabila sam od pomanjkanja kisika, sinusi su mi često zatvoreni zbog neprolivenih suza. Sve mi je češće hladno jer mi je cirkulacija poremećena, napeta sam i besana od silne tuge. Udaljila sam se od svega i svih. Izgubila sam koncentraciju (makar onu prijašnju), gubim kognitivnu sposobnost planiranja. Činim pogreške. Osjećam da sam kao umotana u čahuru i dok se zbog te čahure drugima čini da se „dobro držim“ ja sam sve bolesnija.
Kad bih barem mogla ogoliti sebe, svoju nutrinu i svoje lice do same srži boli i pokazati javno kakva sada jesam. Bilo bi mi lakše, ne bih trebala biti netko tko nije, ali, ali…. Tko zapravo poznaje žalost, osim ako do njega ne dospije? Sve i svašta se može predvidjeti ali stvarnost govori na ovaj način: „ Možemo očekivati, ako je smrt nagla, da ćemo osjetiti šok. Ne očekujemo da će taj šok biti razoran, da će nam iščašiti i tijelo i um. Možemo očekivati da ćemo biti satrveni, neutješni, ludi zbog gubitka. Ne očekujemo da ćemo i doslovce poludjeti… Niti možemo unaprijed spoznati (u tome je razlika između zamišljenog i stvarnog) beskrajnu odsutnost koja slijedi, prazninu, suštu suprotnost značenju, nesmiljen niz trenutaka u kojima ćemo se suočavati s doživljajem same besmislenosti“.

Život se mijenja brzo
Život se mijenja u trenu.
Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov.
Pitanje samosažaljenja

I pitanje crte rekla bih, koja se doslovno spustila uz svemirskih dubina i razdijelila nam život. „Nekoć toliko putova; sada toliko slijepih ulica“. Nema preko crte. Natrag ne mogu, naprijed ne znam. Samosažaljenje? „Vama nedostaje jedna osoba i cijeli je svijet prazan“ Toliko o „moralnosti“ samosažaljenja.

Život se mijenja brzo
Život se mijenja u trenu.
Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov.

Samo oni što ostaju nakon nečije smrti uistinu su napušteni.
Ja jesam.

Zdenkina ljepotica Irma; živote, živote, što si nam učinio?

još uvijek je u ladici kuhinjskog elementa, sama, na dnu, ispod onih novih, za kuhanje. S keksima. Kupljena u 6. mjesecu 2006. S ciljem da ti se – nađe pod rukom kad dođeš. Iako si već otišla od kuće, od nas, od ladice s čokoladama. Pa ipak, tada sam se nadala da ćeš nam dolaziti u posjetu (Zar samo u posjetu? Koliko je ta misao i ta mogućnost već onda boljela, a nisam ni slutiti mogla što mi život sprema?!) i jasno, prvo otići do mjesta na kojem su te, nekako mi se čini, oduvijek čekale čokolade. Bila si prava ovisnica o čokoladama bez obzira o kakvoj se veličini ili sastavu radilo. Tamne, mliječne, bijele, voćne, punjene, prazne, s rižom, s grožđicama…… govorila bi mi, da ne možeš bez njih zamisliti život jer da te podižu, daju ti snage…. daju ti sve potrebno u životu. Od tada pa do danas, niti jedna nova čokolada nije kupljena (osim onih za kuhanje), a one koje sam dobila na dar također su iskorištene za kuhanje, bila to dobra ili loša odluka. Za kolač. Za mene bi naime okus čiste čokolade postao pregorkim, ona gvalja jada i mučnine, smještena u grlu prepriječila bi put silaska, o užitku ne smijem ni misliti. Voljela sam i ja čokolade, moje su miljenice bile one s grožđicama i lješnjacima. Najveće što postoje. Sjele bismo tako na trosjed i tamanile kockice sve dok nam se ne bi smučilo. I sada ih vidim na policama trgovina, obično su smještene na višim policama. Da, visoko su, previsoko čak i za pomisao ili maštu.
Izvukla sam neki dan tu ladicu, prenatrpanu svime i svačime i iako sam bolesno uredna, nekako kao da je sva urednost nestala upravo u toj ladici sa svim onim slatkim sitnicama za kolače: bademi, lješnjaci, čokolada u prahu, kakao, štaub šećer, vrećice šlaga, pudinga, vanilin šećera, arome, želatina…. Sve sam izvrnula na pod i počela pripremati papir za police. A onda sam je vidjela, tu nesretnu tablu čokolade s keksima, u dnu, jedva se dala istresti. Polomljena, već požutjelog omota, zastarjelog roka uporabe. Sjela sam tako usred nereda, s čokoladom u rukama i suzama na obrazima, i šumom u ušima, i čepom bola u grlu, i ludim udaranjem srca, i treskavim rukama …… prokleta čokolada: nepojedena, nedočekana, osamljena, stara i smežurana, već pobijeljela ispod papira. Želim je potpuno smrviti u prah i baciti u smeće, ali me bol oštra poput koplja presamiti i doslovno prepolovi jer najednom ta čokolada postaje tvojom personifikacijom. Sve je navrlo u glavu, žile kao da se šire dok bujica sjećanja tutnji kroz njih do glave, do uma, do središta mene. Ni zaplakati pošteno ne mogu već iz mene izlaze neki suhi jecaji, isprekidani bolom u plućima koji mi ne da udahnuti ni izdahnuti. Pokušavam kroz te jecaje, kroz te dahtaje, izgovoriti tvoje ime ali ne mogu niti to, i stišćem tu pločicu tvrde čokolade kao da si mi ti pod prstima, i samo je dalje stišćem svom silinom svoje ljubavi.

Ne znam tko bi bio u stanju izmjeriti jačinu i količinu bola koju sam trpjela od najužasnijeg 1. srpnja 2006. Slušala sam prije i govorili su mi tada, da se s vremenom bol smanjuje, ali nisam čula i zaboravili su mi spomenuti, koliko vremena treba da bi se bol smanjila. Prvih je dana bila neizmjerna, tolika da sam mislila da ću od nje umrijeti, slediti se, nestati, ispariti. Bježala sam iz prostorije u prostoriju kao da ću joj izbjeći. Nisam. Prilijepila se uza me poput hobotnice, omotala se, zarila ledene pipke do zadnje kapilare. Gurala mi glavu među koljena, križala ruke na prsima, stiskala mi pluća te nisam mogla normalno udahnuti, urlala u meni, tjerala mi glas u jauke, stezala mi glavu obručem pa mi je mozak prijetio prskanjem, a um, um je radio kao poseban dio mene, kao poseban dio osobnosti. On je jedini živio, rastao, razvijao se, mračio i svijetlio, zamišljao, premišljao, zvao te, kćeri, davao ti moj glas, podizao pozornicu na kojoj se svakodnevno i svakonoćno odvijala grandiozna monodrama podvojene osobe.




Prolazilo je vrijeme, iako izvan mene, izvan moga uma. Okretala bih stranice kalendara i zapažala da je prošlo ljeto pa jesen, pa stiglo ljeto, dok je u meni vrijeme stalo. I stoji.

Ide četvrta godina, bez tebe i bez vremena. Primjećujem samo da smo ostali sami, tvoj stari i ja, tvoja mami. Ostali se razbježali jer su ih u školi zaboravili naučiti kako pomoći onima koji su bespomoćni, beznadni i bezutješni. Nisu ni nas dvoje naučili, pa smo živjeli novi život potpuno samouko, gotovo u karanteni.

Ipak, u zadnje vrijeme primjećujem da se bol rasula iz cjeline i formirala otoke. Jedan otok u kupaonici kad te vidim da podižeš nogu na bide kako bi je depilirala, jedan me poput pustog otoka baš, dočekuje kad kročim u tvoju sobu, jedan spretno nudi svoje kamenčiće kad radim njoke…. Kad te netko spomene, kad začujem tvoje ime, na brzinu se formira posve nov otok. Posvuda su, dovoljno je samo da um proizvede misao i već hodam njihovim stazama.

Umjesto boli cjeline, primjećujem, da se za promjenu, u meni ustalilo nešto drugo, neka ravna crta. Zamjećujem prazninu. Ne boli više silno (ili sam se toliko svikla boli da to više ne primjećujem) ali djeluje zastrašujuće i kad bih je mogla obojati, bila bi siva, boje teških oblaka. Ne sjećam joj se početka, ne nazirem joj kraja, ne vidim ni lijevo ni desno. Krećem se nekim sivim tunelom u kojem su jutra jednaka večerima, a popodneva prijepodnevima. Noć, dan, ljeto, zima, hladno, toplo, nečije rođenje ili nečija smrt … ništa me ne gura preko prazne crte. Kao da sam smrtno bolesna legla i čekam smjene dana i noći do odlaska. Ravno. Bez želje za promjenom jer promijeniti ne mogu, bez želje za ozdravljenjem jer samo me kraj čeka, kao da sam u gipsu od nogu do glave. Nepokretna, bez misli, bez osjećaja, bez danas, bez sutra.

Kažu i to, da se neki traumatizirani, shrvani gubitkom, okrenu u svoj um i zatvore vrata okolini. Sve se više priklanjam prepoznavanju takve kategorije; u svom sam umu sve samo ne sama, u svom umu živim puninu prošlosti jednaku sadašnjosti, bez granica vremena i prostora, u mom umu svatko od stanovnika ima svoj glas i osobnost, a izvan njega – otoci plutaju prazninom.

Rekli su mi, i čula sam ranije, da se s vremenom bol smanjuje, no nisu mi rekli koliko mora biti mala da je nema.

Nisam čula nikada, i nisu mi rekli, koliko će trajati praznina. Može li se tako živjeti? Hoće li se praznina popuniti ikada više bez tebe? Hoću li znati kada je nestala? Može li nestati i želim li uopće živjeti bez te krhke spone.

Još jedno predblagdansko ozračje, 3,5 godina poslije tebe Una. Rijetki čestitaju božićne i novogodišnje blagdane i praznike, što je u konačnici poželjno jer drugačije ne bih i ove godine mogla podnositi. Riječi u čestitkama ukazuju na blagost i dobronamjernost čestitara. A ove godine, za razliku od tri prethodne, najviše se puta spominje riječ – spokoj. Spokoja mi žele dobre i mile duše.

Pa zastanem, pa razmislim. Jesam li konačno spokojna dušo moja? Spokoj je ravnoteža, mir, mirenje, prihvaćanje. Nisam. Nisam. Nisam. Ne još, možda nikad više. U meni ima još toliko jada, toliko tamnoga i toliko negativnog…. Ne mogu se priviknuti, ne mogu prihvatiti, ne mogu se smiriti.

Stotinu sam puta pomislila, krećući put blagdana, na sve one koji za razliku od mene, od nas, tvojih roditelja, proživljavaju svoju puninu života, spremajući s puno mašte različita jela za svoju obitelj, za obitelj svoje djece, za novopridošle, biraju poklone s ljubavlju i s onoliko novaca s koliko raspolažu u ova (po tko zna koji puta) teška vremena, a ja danas kupila dar za tvoga tatu nakon samo 10 minuta razgledavanja. Pod borom ima previše mjesta, pa da ga i ispunim s bezbroj bespotrebnih stvari još uvijek bi preostalo praznine. Jer ona nije samo pod borom već je i u meni. Tu je pustinja, a pod borom je samo njena preslika.

Sjećam se, o da, još posve svježe, svojevrsne „ludnice“ prije tragedije. Danima bih razmišljala i planirala što ću kome kupiti, što će koga iznenaditi, razveseliti. Zajedno bismo isplanirale kombinaciju boja božićnih kuglica (starog po običaju nismo ni pitale), zajedno bismo ukrašavale bor, tebe sam imala isključivo na umu kad bih se kretala gužvom u DM-u birajući ukrasne svijeće, pokoju dodatnu kuglicu, ukrasne papire, mašnice …. Danas sam zaobišla DM, nije mi se dalo zagledati u ničije oči, nije mi se dalo osluhnuti ničiji glas, brzo, brzo sam sve obavila i doma, u … jedini mi znani spokoj: tišine, jada, suza. A kada me je u RK na odjelu gdje sam odabrala dar tvome tati, Vilma (vlasnica) zagrlila, privukla k sebi da me poljubi i da mi šapne da sluti kako mi je jer je i ona mama, došlo mi je da svom snagom lupim glavom u staklo pulta….. do đavola sudbina, do đavola sve, svi blagdani, praznici, do đavola postojanje, do đavola takav život…. Pa da sam u svim prošlim životima kao i u ovom sadašnjem, toliko griješila da moram ispaštati vlastitom nesrećom, ne znam što i tko bi mjerio težinu takvih djela, a onda i odmjerio ovakvu kaznu. Iako sam svjesna da je sve to besmisleno, ne mogu se to ne zapitati jer odsustvo balansa me iznova čudi i budi u meni osjećaj nepravde. Pa kako onda da budem spokojna, makar i samo jedan trenutak.

Što se mene tiče, rado bih da cijela planeta nestane u nekoj od svemirskih rupa, pa da ili nestanem u mraku prašine ili počnem sve ispočetka. Bih li tada imala pravo na popravni ispit, bi li bilo drugačije, imam li uopće pravo misliti na takav način.

Spokoj?! Ako i uspijem nametnutim mentalnim blokadama vrludati koliko - toliko uspješno Scilama i Haribdama užasa, dovoljan je subotnji odlazak do tvoje ploče i propada sav uspjeh tog izvlačenja i provlačenja. Niti ovih dana, kao što sam napisala, 3,5 godine poslije, ne uspijevam normalno koračati puteljkom do tog mjesta, a da me istodobno ne uhvati ledena ruka strave za samo srce i istodobno šalje bezbroj puta opetovano pitanje u um: Zašto?

Mileno moje, jedini moj živote: ZAŠTO?
I ne, nisam tužna, užasnuta sam.
I ne, nisam spokojna sve dok u meni bjesne stotine oluja nemira, oluja zla….

Oprost za takve misli i ponašanje tražim od budućnosti no sve je to samo stoga što ne mogu bez tebe.



Ovom smo ulicom jedna uz drugu znale radosno brzati, pa kako se sada kretati spokojno njome?

Posredstvom svoje kolegice s posla (rekla bih, a rekla bi i ona: više od kolegice) Danice S., odgledala sam emisiju u sklopu Ponoćnog kluba na TV SLO 1 zadnjeg petka mjeseca listopada 2009. godine. Emisija je započela u 23 sata i trajala oko sat i pol, čiji sam cijeli tijek provela u suzama.
Radilo se o tročlanoj obitelji, majci i ocu te sestri mladića Boruta, Tvoga vršnjaka kćeri, koji je umro od raka 2007. godine. U tom trenutku bilo mu je tek 25.
Gledam to troje ljudi; roditelji intelektualci, sestra na putu ka istome. Majka i sestra odaju modno osviještene osobe, otac decentno odjeven. Kad bih ih vidjela na nekom drugom mjestu ne znajući o čemu se radi, svakako bi mi se imponirajuće svidjeli.
Emisija je imala poseban ugođaj, zahvaljujući voditeljici koja je spretno ali nadasve ljudski „izvukla“ najdublje emocije iz nazočnih, pri tom i sama preuzimajući dio atmosfere, pijeteta, tuge.
Ono što me doslovno prikovalo uz TV emisiju u taj kasni sat bila je moja potpuna identifikacija s osjećajima i ponašanjem svo troje studijskih gostiju. Najednom sam mogla opravdati („opravdati“ jer ne trebam se opravdavati za ništa) svoje ponašanje na groblju, na „tom mjestu“ za koje majka kaže: „Uopće ne upotrebljavamo riječ „grob“ jer to ne postoji, postoji samo ploča sa slovima pred koju dolazimo u određeno vrijeme. Za nas Borut nije tamo, on je prisutan u našoj kući, u svojoj sobi, koja je ostala netaknuta i tamo dolazim pričati s njime. Prisutan je u svakom kutku našeg doma, tek tamo smo zajedno, tek tamo ga osjećamo.“
Kad sam na pitanje nekih ljudi, dakle isključivo znatiželjnika, odgovorila da ne volim ići „tamo“ i da „tamo“ ostanem 5 minuta jer nemam osjećaj bliskosti, u očima sam im i neizgovorenim riječima prepoznala iznenađenje (negodovanje?), a sada sam spoznala da je to normalan osjećaj. Jer te tamo Una ne nalazim, jer te kao i ova mama nalazim u poznatom okruženju, obavijena tvojim mirisom ili uspomenom na njega, tu te nazirem u okviru vrata, čujem ti šušanj koraka, smijeh, boju i zvuk glasa. Grob? Ne! Nikad! Ploča, ništa više.
Ti su roditelji prolazili drugačiji put gubitka, borili se sa sinovljevom bolešću i pokušavali sve, kako bi Borut pobijedio bolest, suočavali se s porazom, no šok je isti. Neprihvaćanje je isto. I patnja koja potom dolazi.
I osjećaj „okretanja glave“ okoline nam je isti. Prepoznala sam to u riječima: „Malo iza toga, svi su se razbježali osim nas koji nemamo kuda pobjeći.“ Sada znam da sam reagirala ispravno postavivši zid između sebe i onih koji ili nemaju senzibiliteta ili volje da pomognu. Kako kaže ta majka: „Ne trebaju te osobe izgovarati običajne (čijih to običaja?) riječi: Budite jaki! Ne plačite! Sad je miran! I sl. neka samo budu uz nas.“ To je i moja želja. Biti uz nas, šutjeti uz nas, pričati s nama, slagati se s nama. Radi se o našim, a nikako njihovim osjećajima. Pa kad čujem svoju sestru koja mi jučer kaže: „Imaš ti i svoje uspomene, postoji i vrijeme prije Une“ znam da ne shvaća. Ne mogu samo dokučiti radi li se o nesposobnosti shvaćanja ili nedostatka volje da se pokuša spoznati. Ne, više ne postoji vrijeme prije Une. Do Une i od Une, povučene su crte, najdublja gravura moga uma izazvana tvojom tragedijom. Svoje sam djetinje i mladenačke uspomene blokirala; sjećam se, ali nemam želje proći više nikad tim putovima.
I ono čime sam se također identificirala u emisiji: dok je majka sazdana od emocija, otac je također veliki gubitnik jer je izgubio sina zbog kojeg je osjećao ponos: sin pravnik, sin na putu ka daljnjem napredovanju, sin sportaš biciklista sa osvojenim pokalima i onda – raspad. I onda – kraj.
Često, prečesto razmišljam o svim snovima, nadama i željama vezanim uz tebe sunašce moje, nebrojeno sam puta pomislila i izrekla riječi da sam se najsretnije, najbolje, najponosnije osjećala 2001. godine kad si me nazivala mobitelom da mi nabrajaš koje si sve ispite položila u roku te 1. akademske godine. Sve sam najbolje uložila u tebe, sve najbolje si mi vratila. A onda sam sve izgubila jer ti si sve izgubila.
Na kraju, kako vrijeme prolazi, sve više spoznajem da sam postala otok okruženim svojim morima i svojim granicama, u kojem zbiljski događaji i materijalno nemaju više nikakvo značenje niti vrijednost jer se obijaju o zidove istinske boli. Svaki zid nosi tvoje ime iza kojih možda postoje uspomene; na zagrebačko djetinjstvo i mladost, na roditelje, sestru, umaške sretne dane… sve izgubljeno, sve rasplinuto, sve nevažno….

Priča o Borutu

Borut

Stelinoj mami:
"Sve dok se ne rodimo ne znamo ništa o ljubavi, niti smo u stanju poznavati jad koji se rađa kad nam je oduzmu."

Čini mi se da sam ostala potpuno sama. Otok, toliko dalek od kopna da je ostao posve izoliran. Vrijeme kao ljudska kategorija neumitno teče, udaljujem se sve više od onoga prije tebe, pa mi se sve počinje magliti. Ne znam više sigurno što se stvarno dešavalo, a što mi je mašta nametnula kao stvarne događaje. Previše razmišljanja, snatrenja, „što-bi-bilo-kad-bi-bilo“ ili bolje „da-nije-bilo“, učinilo je stvarnost nestvarnom, a maštu stvarnom.

Nedavni događaji vezani uz moju majku kao i moje odluke donijete ranije, a ostvarene poslije toga, udaljile su mi neke bliske ljude, koji su bez puno pitanja zauzeli svoj paušalni stav lišen osjećaja i razmišljanja. Naročito promišljanja. Naročito stavljanja sebe u moju kožu. Ali nema veze, ionako sam dotučena na svim poljima, jedno koplje-metak-granata više ili manje, svejedno je. Svejedno mi je uopće. Ne osjećam se prozvanom objasniti, ionako me nitko ništa i ne pita. Pa mogu samo razgovarati sama sa sobom, što ionako činim. Čak i tebi poklanjam boju svoga glasa, produkte svoga uma. Pitam te i sama si odgovaram.

A onda jednog dana, poslije poslovnog sastanka, nađem se s članicom našega odbora na samo, par minuta, u suncem obasjanoj dvorani. Rečenica - dvije o temi sa sastanka, a onda mi R. kaže: „Znaš, zadržala sam te namjerno ovdje, da ti kažem da sam došla preko Milanovog (Psiho) bloga do tvoga. Čitala-plakala-čitala-plakala. Nemam riječi da te utješim ali imam nešto drugo. Dođi molim te, da te zagrlim.“ Viša je od mene, njene su se ruke raskrilile, ali nije me toliko taj poziv privukao koliko njene oči: meke, suzne, prijateljske… toliko tople da sam se izgubila i u njima i u njenom zagrljaju. Ostale smo još trenutak, dva, tako zagrljene dok mi je niz kičmu prolazio srh istinske muke. Uvijek se sve vraća, ponavlja, analizira, ponavlja gradivo. Ali je zagrljaj trebao, da me ponovno ohrabri, da me ponovno utješi. Hvala ti Rita za tu gestu, voljela bih kad bi neki pročitali ove retke i shvatili da ne treba puno, ali treba - nešto. Ispričala mi je kako je u vrijeme dok joj je kćer bila manja doživjela iskustvo straha od gubitka. Radilo se o trenutnoj bolesti ili nemoći djeteta ali dovoljno dugo da shvati sve buduće mogućnosti.

Drugi mi je zagrljaj pružila Asja također kolegica s kojom sam nekad znala dugo čavrljati, družile bismo se na seminarima, poznavale smo iste ljude i događaje, bile bliske jednoj i drugoj. I sad smo, iako se malo rjeđe čujemo i još rjeđe viđamo. Nedavno joj je također umrla majka s kojom je bila vezana i događaj ju je pogodio. Kaže mi, kako nije baš najbolje ali mi uopće ne želi pričati o osjećajima neposredno poslije gubitka jer zna da moj i njezin nije usporediv. Kažem joj za svoju mamu. Ali i za te (moje) odluke, za okretanje leđa bliskih, za dodatne muke preispitivanja same sebe….. A onda dobivam verbalni zagrljaj (konačno netko) s riječima, da sam dobro postupila. Možda nikada neću biti na čisto jesam li ili nisam pogriješila ali te su mi riječi značile i znače puno. Neće me osloboditi pitanja oko krivice ali su mi pružile utjehu. Veliku. I ne samo taj dan.

Eto, koliko je malo potrebno da dobijem ono što još jedino mogu dobiti.

Razmišljam općenito o zagrljajima, o tim pokazateljima emocija svih živih bića i ne samo ljudskih. Zagrljaj je više od poljupca, kojem pridajem intimnije značenje uz prštavost erotike. Iako i poljubac može biti gesta prijateljstva ili iskazivanja ljubavi roditelja spram djece i sl. za mene će poljubac uvijek biti najvažniji dio ljubavne igre. A zagrljaj, zagrljaj je iskazivanje emocija velik kao planina, kao kuća, kao more, kao beskraj…. Zagrljaj kojim majka ljuljuška svoje dijete, kao što sam tebe mila voljela ljuljati; zagrljaj kojim ljubavnici prodiru ljubavlju jedno u drugo, zagrljaj starih prijatelja koji su se nakon mnogo godina ponovno susreli, zagrljaji potpore, čak su i dužnosnički zagrljaji simpatični pri promatranju, a ovdje su u pitanju stvarni i virtualni zagrljaji utjehe. Beskrajno uživam u njima, oni su melem mojoj stvarnosti, udaljenoj od svih.

I zašto te Una nisam grlila više, zašto te svaki dan nisam grlila pa i onda kad si pubertetski oholo prvi put odbila moj zagrljaj kao (već) nešto neprilično. Možda si se htjela napraviti važnom pred prijateljima, možda si glumila odraslost, ne znam, tek znam da ih od onda nisam često nudila niti ih zahtijevala, barem ne riječima, iako sam te često grlila, nevidljivo, samo za sebe, čvrsto sam te stezala. Moje su ruke uvijek bile obavijene oko tvoga vrata i onda kad bi me povrijedila i onda kad te nije bilo. Sve me boli za tobom.

I Iako te ne mogu materijalizirati Una, mogu ono što kaže draga, draga dadi, mogu materijalizirati tvoje ime koje i nakon tebe opstaje i trudim se predrago moje, da ti se to prelijepo ime ne zatre, ne nestane, činim sve što bi te moglo oblikovati u značenje, u stvarnu tebe, u tvoj lik. Nikada neću prestati pisati o tebi i za tebe, sve dok me um i ruka budu služili jer produljenjem života tvoga imena i prezimena i ti si dio stvarnosti.

I kao što je ovaj usamljeni i maleni plod divljeg šipka prosuo svoje crvenilo unutar mrtvih kamenih zidina Pietrapelose tako i vaši zagrljaji unose utjehu u moj život

za koju sam mislila da sam je uspješno nametnula samoj sebi i da će biti neko vrijeme u funkciji, raspala se kao mjehur od sapunice. Nisam doduše bila uvjerena da će moći potrajati dulje vrijeme, ali sam se naivno uljuljkala u trenutno djelovanje.

Znajući da ću murterske dane morati provesti sama i pritom se bojeći aveti koje će me opsjedati naročito u trenucima kad počinje sumrak, samu sam sebe istrenirala da okrenem stvarnost i mislim da se ništa nije desilo. Moj vlastiti život dobio je novo obličje, počinjao je i trajao na drugi način. Samoobmana je uglavnom funkcionirala, a mozak je prihvatio ponuđenu opciju. Povratkom kući, kazalište je nastavilo predstavu. Na posao, s posla, kod kuće, večeri pune poslova. Djelovalo je i na groblju. Sitan je glasić u meni doduše neprestano upozoravao da ću te možda na taj način posve uništiti, ali bilo je dobro. Mogla sam zaspati, ujutro i danju bila sam poput robota. Bez misli, bez osjećaja. Falili su, da, navika i stanje učinili su svoje no ja sam se ponašala poput ovisnika: „Sutra ću početi razmišljati, sutra, kad odignem zavjesu s uma“. A to sam sutra svakoga dana odgađala.

A onda, prošloga četvrtka prvi kuc-kuc: Luka, da, tvoj Luka. Zvono na vratima, moj treptaj oka prema njemu ukazao je na totalno neprepoznavanje. Prošlo jest već mnogo mjeseci od kada se nismo vidjeli, no ipak? Ruke su već stale podrhtavati. Pričali smo, a ja sam jedva čekala da ustane i ode. I onda novi tok-tok: priča mi, posve nepripremljenoj, kako mu je pukla veza, malo duža, te kako je u lošem raspoloženju…. To nisam niti rekla tvome tati. I iako sam se pripremala da ću jednog dana to saznati na bilo koji način, već sam u mašti, u razmišljanju i smišljanju podigla štit jer reći ću mu, nadajući se da će to biti saznato telefonom, da nam je to ujedno i zadnji kontakt. Jer kad i zadnja spona pukne moga će altruizma nestati. Što bi me trebalo biti briga tko te i kada zamijenio. Ali nije palo lako pa se i scenarij izmijenio. Ostala sam bez riječi, nijema, čak nisam ni osjetila njegov pogled, možda ga nije ni uputio, možda je to normalno, možda je to očekivano (iako u meni stupa plejada djevojaka odjevenih u crno, tamo negdje u dalmatinskom kršu; izgubile zaručnika, raskrstile s budućim počecima). Sanjam roman, sanjam prošlost, sanjam nešto što ipak ne bi bilo normalno. Ali tako to biva s osjećajima tvoje mame. Svi i sve je trebalo umrijeti sa mnom, s tobom.

Prije dva dana treći udarac. Znam da me više nikada nitko neće osloviti s riječju „mama“, a od ovoga dana neću niti ja više nikoga tako zazivati. Tvoje bake, a moje majke nema više. Bilo je očekivano, obzirom na slijed događaja, pa čak i slijed razmišljanja, i iako sam se posve udaljila od nje, zaboljelo je, gadno je zaboljelo. Najjače u momentu kad je opna te mentalne blokade pukla i u tom prasku ja sam se opet našla u danu kad sam te izgubila. Sve se vratilo svemirskom brzinom, bol je otpočela svoju pobjedonosnu pjesmu, kompletno stanje, emocije… sve, sve se vratilo, sve se sjurilo natrag na svoje mjesto gdje se najbolje osjeća. Ne mogu uspoređivati; ona je već bila u godinama kad većine njenih vršnjakinja, a vršnjaka još više, nema, priroda čini svoje. A tvoj je odlazak iskorak iz normale, većina tvojih vršnjaka počinje upravo sada zasnivati svoje obitelji, počinje budućnost i novi naraštaji. Ali zaboljelo jest. I boli. Jer se opet preispitujem, jer opet važem svoju odluku… ali da sam i odlučila preći preko svega, zar bih mogla vratiti vrijeme i učiniti događaje drugačijima. Sve je otišlo u nepovrat s tobom, više nisam tko sam bila, i više me se nitko i ništa ne tiče. Moja savjest? Zar nemam previše toga na savjesti, a što je u vezi s tobom. Krivnja me drmala i drma i uvijek će biti dio te iste savjesti. Više jednostavno nema slobodnog mjesta.
Žao mi je zbog svega, no svjesna sam i toga da bih dostojno tugovala za svojom majkom, da je sve drugačije, da se ništa nije desilo. Ovako, sve je usmjereno ka tebi, samo tebi, ne mogu si pomoći, ne mogu promijeniti ni situaciju niti samu sebe.


Crkvica na dragućkom groblju